Svaki čovjek je slijep dok ne progleda
Kolumna Mirka Omrčena: IZMEĐU KATASTROFE I TRAGEDIJE, objavljena jučer na našim stranicama inspirirala je Dražena Radmana na sljedeći komentar:
Dražen Radman
Poštovani Mirko, uvijek rado čitam Vaše britke i konkretne tekstove, tj. analizu našeg društveno-političkog stanja.
Napisali ste: ”Nema slobode bez odgovornosti i nema odgovornosti bez slobode.”
To je jedna od najvećih istina koja se odnosi na ovu sivu hrvatsku stvarnost.
Da, nema odgovornosti bez slobode… A slobode nema bez istine. Bez istine o tome što jest dobro, a što jest zlo; bez istine o tome tko smo mi kao ljudi; bez istine o tome tko je zaista Bog; bez istine o svojoj (osobnoj) propasti ako se hodi putem laži i zla.
A da bi se to dogodilo potrebna je nutarnja prožetost i presvjedočenje; potrebno je zastidjeti se, posramiti zbog vlastitih nedjela i zbog vlastitog bezboštva; potreban je osoban događaj suočavanja sa svojom izgubljenošću koja se proteže i nakon ovog kratkog i brzog života.
Kada je Zakej to doživio, tj. kada je doživio istinski susret s Kristom, onda je htio popraviti stvar. Vratio je ne samo ono što je stekao prevarom, već je vratio četverostruko.
No, sve dok ne dođe do takve prožetosti, čovjek je sam sebi mjerilo stvari. Misli da iznad njega nema nikoga i da neće, na koncu, odgovarati.
To je opsjena koja od čovjeka pravi karikaturu koja se, gledajući iz vječne perspektive, tek par trenutaka sebično trsi pokušavajući materijom ispuniti svoju praznu (i sitnu) dušu. Kakva tragična iluzija!
Čini se da je ovo, i uopće govoreći, zemlja koja ne vidi. Tu se ne radi samo o ovim ‘elitama’ zadojenim častohlepljem.
Tu se radi, nažalost, o širokim društvenim slojevima koji su također zaslijepljeni na druge načine, ali s istog izvora.
Stoga, kad se sve ogoli, ostaje ono što je Isus rekao: ”Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi!”
A budući je On sam Istina, bez njega nema niti osobne slobode, a niti kolektivnog napretka. Pogotovo nema odgovornosti jer je odgovornost čista posljedica presvjedočenog i poniznog srca.
Samim time, pojedinac (društvo) ostaje zarobljeno u ropotarnici svojih mizernih sličica o sreći. Vrijeme ga pregazi, a tako brzo dođe na Sud pred Onoga komu su cijeli život, na ovaj ili onaj način, okretali leđa s prezirom i podsmjehom.
Poštovani Mirko, s obzirom da pišete vrlo pronicljivo, nekako mi se čini da biste mogli, možda i trebali ‘proširiti radijus kretanja’ i na šire ‘narodne mase’, tj. slojeve koji imaju, svatko u svojoj domeni, odgovornost za trenutak u kojem se nalazimo. Jer svaki čovjek je slijep dok ne progleda. Svaki čovjek je hrom dok ne prohoda.
I, napokon, svaki čovjek je izgubljen dok ne bude pronađen u Onome koji ga je stvorio i namjenio mu ljepotu, a ne maskotu od života.