piše: Martina Budimir
Danas mi je konačno slobodan dan, dan kada sam samoj sebi rekla: Stani! Odmori! Uzmi pauzu!
Što će se iz toga izroditi?
Palo mi je na pamet nekoliko ideja. Sinoć me je sin podsjetio na pomalo zaboravljenu ljubav prema crtanju. Bih li se mogla ponovno prihvatiti toga? Može li se to onako, s namjerom ili treba doći spontano, baš poput pisanja?
Čitati? Mučim se već dugo s jednom knjigom. Odavno bih je već bila ostavila po strani da nije onog mog tvrdoglavog: Što počneš, to i završi! Da se razumijemo, nije knjiga loša, spada u klasike, ali nekako mi nije sjela od samoga početka, premračna, predepresivna, a to mi zaista ne treba. Ta, depresija cvili iz svakoga kutka ove naše svakodnevice!
Lijepo je vrijeme. Mogla bih s obitelji na izlet u prirodu. Da, mogla bih, kada bih ih uspjela skupiti. Dominik je jedva dočekao igru na zraku s prijateljima iz ulice i razreda.
A možda bih ipak mogla, mislim, što je u tome loše, prihvatiti se nekog posla?
Ne, ne i ne! Želim iskušati samu sebe. Želim vidjeti mogu li se opustiti, prepustiti i za promjenu ništa ne raditi.
Mogli smo možda otići na neki kraći izlet u Pečuh, Osijek ili Brod. Naravno da jesmo, ali zajednički smo zaključili da nam to budžet ovaj mjesec ne bi podnio.
Reći će netko da je žalosno da ljudi ne znaju iskoristiti slobodno vrijeme. Ja ću reći da je žalosno da nam je izašlo iz navike imati i provoditi slobodno vrijeme.
Predugo je bila uvriježena predrasuda da se u Hrvatskoj ne radi ili da se radi puno manje nego vani. Preduboko je ukorijenjena predrasuda da profesori ionako ništa ne rade, da bih živjela u iluziji da će mi netko povjerovati.
Ali ja sam doista došla u situaciju da imam jedan dan slobodnog vremena i da ga više ne znam iskoristiti. Ne samo da ne znam, nego me pomalo strah, osjećam grižnju savjesti. Pa, kako to, ništa ne raditi?!
Kažu da se iz dokolice rađaju najveća djela svjetske umjetnosti, pa čak i znanosti. Koja nas budućnost čeka ako je mogućnost za dokolicu toliko rijetka da čak izaziva nelagodu u nama?
Sjetih se jedne priče o ribaru kojega je prolaznik upitao što radi. Čuvši da sjedi u čamcu i lovi ribu, predložio mu je da može tu ribu prodati, kupiti veći čamac, pa kupit još čamaca, otvoriti tvornicu za preradu ribe…
Ribar ga je jednostavno upitao: „I što bih onda sa svime time?“
„Imao bi toliko novca da bi mogao po cijele dane sjediti u čamcu i uživati loveći ribu!“ , reče mu prolaznik.
“Pa to i sad radim”, odgovori ribar.
Osjećam se poput Sizifa u ova sizifovska vremena. Žuri, juri, radi kako bi mogao uživati, a uživati na kraju zaboraviš.