SMEĆE ILI OTPAD - Hrvatski Glas Berlin

SMEĆE ILI OTPAD

piše: Martina Budimir
ANDREA BOLIĆ (1)Neću držati predavanje o tome što je smeće, a što otpad. Dovoljno je nekoliko klikova mišem i odgovor je lako naći. Neću ni navoditi koliko je dugo potrebno za razgradnju smeća. Provjerite sami, iznenadit ćete se.

Informacija ne manjka. Edukacije također. Opet se ponavlja klasična hrvatska priča. Sve znamo, ali ne provodimo. Imamo dobre zakone, ali su mrtvo slovo na papiru. Znamo što i kako, ali ništa ne poduzimamo.

Prvi sam puta u Njemačkoj bila 1990., na dva tjedna na poziv tete koja je gotovo cijeli svoj radni vijek provela u Frankfurtu na Majni. Danas je 2016. godina, novo tisućljeće, a u odnosu prema smeću i otpadu u mojoj zemlji nikakvog pomaka.

Puno je toga u Njemačkoj bilo novo za mene koja sam, doduše, do tada proputovala gotovo cijelu bivšu državu, ali posjetila i Mađarsku, tadašnju Čehoslovačku i Poljsku. Voćni jogurti – totalna nepoznanica, Manhattan sladoledi, a nama je vrhunac bila Snjeguljica (na mislim pri tome da je loša)…

No osim gastronomskih i modnih čuda, po cijenama često puno pristupačnijih nego kod nas, iznenadilo me još nešto: Smeće nije smeće! Odjeću, obuću ili namještaj koje iz nekog razloga više ne trebaju, ljudi ostavljaju na ulici i najčešće ti predmeti već do sljedećeg jutra pronalaze novog vlasnika.

Smeće nije smeće. Strogo se sortiraju različite vrste otpada i svaka zgrada ima ne jednu, nego nekoliko kanti. I svi strogo paze da u njih bacaju baš ono za što su predviđene. Izgledalo mi je to kao znanstvena fantastika.

Trinaest godina nakon mog prvog boravka u Njemačkoj, predajem njemački u srednjoj školi, privremena sam razrednica razredu punom entuzijazma, generaciji za koju se običava reći da se takav razred ne ponavlja. Puni su ideja, socijalno i ekološki osviješteni.

Predlažu prikupljanje papira na kraju nastavne godine. Jedva uspijevamo dogovoriti kontejner jer nas svi čudno gledaju. Kontejner na kraju gotovo prazan. Situaciju spašava teta iz kantine koja je upravo obavila veliko spremanje tavana pa se, između ostaloga, trebalo riješiti i viška knjiga, starih novina, časopisa.

Razgovaramo, pokušavamo pronaći uzroke takvog nemara svih nas. Zašto je propao pokušaj prikupljanja papira? „Profesorice, kod nas ispred zgrade imamo kante za različite vrste otpada i mi smo se stvarno trudili sortirati otpad, ali onda smo vidjeli kamion koji odvozi smeće i sve kontejnere opet istresa u isti spremnik.“

Dakle, piši kući: „Propalo“! Deklarativno smo za sortiranje i reciklažu otpada, ali i uz najbolju volju sustav nikako da profunkcionira. Ljudi nemaju vjeru u to da će išta postići uloživši malo truda u savjesno odlaganje otpada.

Prošlo je točno deset godina od tada. Ekološka svijest postoji. Deklarativno smo opet svi za pretvaranje smeća u otpad, čak postoje i zakoni na tome tragu, ali opet se ništa ne mijenja. I 23 godine nakon mog prvog posjeta Njemačkoj u mojoj zemlji, zemlji koja se diči prirodnim ljepotama, čistoćom mora, rijeka, šuma, sami smo sebi i dalje najveći neprijatelji.

Bilo kakav pokušaj i inicijativa aktualnih ministara u startu je osuđena na propast. Podmeću se noge gdje god se stignu. Svim se silama neki trude osporiti opravdanost predloženih zakona. I opet smo deklarativno svi za, puna su nam usta hvale Krka kao otoka koji je pitanje otpada otpimalno riješio.

No jedan od koautora sustava gospodarenja otpadom na otoku Krku na kraju nam nije dovoljno dobar, ni on ni njegove ideje. Odjednom nam je sve preskupo, tražimo stotine razloga protiv.

Može li pretvaranje smeća u otpad, iskorištavanje onoga što ne samo da propada nego i uništava naš okoliš biti skuplje od saniranja štete nastale nepoduzimanjem? Jesu li lobiji koji profitiraju od odvoza smeća toliko jaki? Je li naš osobni kratkoročni interes, želja da nam u ovom trenutku nešto ne bude mrvicu skuplje, jači od naše savjesti?

Da, apeliram na savjest jer i sama sam u skromnim uvjetima, u kojima živimo, često sklona ne vidjeti dalje od svoga nosa i svog kratkoročnog interesa. Apeliram i na osjećaj srama. Pa zar nas nije sram da danas, kada neke zemlje i preko 90% otpada recikliraju, mi još uvijek vodimo bitku oko toga je li preskupo u turističkoj zemlji pametno gospodariti otpadom?

Trebamo li uvesti financijske poticaje kao za prikupljanje plastičnih boca od kojih mnogi danas preživljavaju? Ili trebamo svi konačno već jednom zastati, pregristi neću reći što i krenuti pametno gospodariti svojim otpadom?

Jesmo li dovoljno sazreli, jesmo li konačno dovoljno dugo u, nazvali ga vi kako hoćete, ali ipak demokratskom društvu? Jesmo li pretrpjeli dovoljno prirodnih nepogoda i čak katastrofa da konačno shvatimo koliko je važno pametno se odnositi prema prirodi i prema svome otpadu?

Ne usudim se odgovoriti na ovo pitanje. Priznajem da sam pesimist. Molim vas, razuvjerite me!

Related Post

Leave a Reply

avatar
  Subscribe  
Notify of