MIRJANINE OČI

piše: Drago Oršić
Dok sam u klinici primao svoju terapiju, naravno potrebnu, određenu od liječnika, sjetih se jedne tužne priče, koja me je onomad, kada sam je čuo, dirnula, ali baš zbog toga što je bila takova potisnuo sam je valjda u zaborav.

Netko je rekao da se, mahom, u životu tužne stvari potiskuju u pozadinu, a samo onih lijepih se rado sjećamo i uvijek ih rado prizivamo. No, mislim, da je i čovjekovo raspoloženje ponekada usmjeritelj osobnih misli koje u takovim situacijama priziva. Svejedno, htjedoh vam ispričati priču.

Jednom prilikom, morao sam obaviti neki posao u tadašnjoj Brodskoj općini, a svi oni koji poznaju 80-te godine, znaju što je to značilo. Ili si imao ne kakovo poznanstvo u uredu gdje si trebao ići ili si morao čekati u nedogled, jer bijaše, mahom ispred tebe podulji red, a onih sa poznanstvom još i više. Naravno oni bi, čim bi došli, ne obazirući se na red i ljude koji čekaju, pokucali i ušli, a bili bi i adekvatno dočekani od osobe koja je tu radila. Svi mi bi samo zaklimali glavama, ali bilo što reći nije imalo nikakvoga smisla, jer tako smo i mi postupali na mjestima gdje smo imali veze.

Pošto sam pomalo i zaboravio na sve to, nalazio sam se na samome kraju reda, ali to sam morao obaviti danas, pa mi je bilo i svejedno koliko ču čekati. I upravo kada sam pomislio da ću onako sam morati čekati, jer nikoga u redu nisam više poznavao, pojavi se na vratim jedan poznanik, kojega sam poznavao još iz školskih dana, ali kako to već biva putovi nam se još za rana raziđoše pa se dugo nismo vidjeli. Nisam znao niti gdje je trenutno, niti kako mu ide, ali poznavao sam ga. I on je mene, poslije detaljnoga pregleda čekajućih odmah prepoznao i pozdravismo se srdačno uz obavezno, kako se već cijeli vijek nismo vidjeli.

I tako, kako nam je bilo svejedno, koliko ćemo čekati, upustismo se u onaj osebujni razgovor o svemu što nas je zanimalo iz sadašnjosti, pa polako se vratismo i u ono doba kada smo još bili učenici. Pošto je spomenuo da je u inozemstvu, u Francuskoj, i da je oženjen i ima sina, sjetih se njegove velike ljubavi iz školskih dana, Mirjane.

–  Ma samo mi reci da si Mirjanu oženio, upitah ga,  pomalo ponosno što sam se sjećao da su bili jako bliski.

–  A, ne stari, nažalost bila je to tada tragedija. Teško je i Mirjana sve to podnijela, ali riješili smo to razumno, a vjeruj mi boljelo je kao ludo, tu negdje oko srca. Ali i to je jebeni život.

Šutili smo neko vrijeme, sabirući svaki za sebe dojmove, a ja se prisjetih svega što se tada u njihovim srcima moralo događati, jer bijaše to doba puberteta i onih prvih zaljubljenih osjećaja, a ti su u to doba najjači.

Primjetio sam da sam, iako nenamjerno, dodirnuo mjesto koje nisam trebao, ali sada je bilo kasno. Kako bih barem malo popravio situaciju, zamolih ga da mi ispriča što se stvarno desilo i kako to da je sve puklo između njih.

–  A, čuj stari, nerado pričam o tome, ali ti znaš situaciju, pa ču ti i ispričati sve, vjeruj nisam to nikome pričao, a da ti pravo kažem i ne želim. Znaš i sam, kako je bilo te nesretne, za mene , šezdeset druge. Zaljubljen do ušiju, u Mirjanu, ona u mene. U školi sve odlične ocjene, pohvale na sve strane, ma milina. I onda, pred sam kraj školske godine, počeše stizati tmurni oblaci, ali ne pojedinačno nego svi na jednom. Kao da se nebo urotilo protiv mene.

Jedno večer, sjede otac za stol meni nasuprot i nekako, za moj pojam previše ozbiljno, upita me kako ću završiti razred. Odgovorih mu, ali ne previše veselo, naravno sa odličnim, jer izraz njegovog lica me nekako zabrinuo. Vidio sam da mu je moj odgovor samo otvorio ranu u grudima, jer mi je vrlo uvijeno objasnio da od mojega upisa u gimnaziju neće biti ništa, jer kućni budžet to neće moči podnijeti, nego ću morati izučiti neki zanat, pa poslije kada stanem na svoje noge mogu pokušati sa večernjom pa ako bude prilike i sa studijem,  znao je da sam bio zaljubljen u književnost.

Bio je to malj u glavu, jer ne samo da je to značilo rastanak sa književnošću, nego i rastanak sa Mirjanom, ona će sigurno u gimnaziju. No, razumio sam i oca. Njegova, više nego skromna primanja, jedva su pokrivala kućne potrebe, a njegovo zdravlje nije moglo progutati četiri godine robije. A robijao je bez razloga. Morao je na robiju zbog brata, koji je bio u ustaškom pokretu i poginuo negdje u povlačenju. Na kraju ga pustiše, ali narušeno zdravlje nitko mu nije mogao vratiti. Iako mu nikakav grijeh nisu mogli dokazati, postupali su prema njemu kao da je on osobno bio ustaša. To je onda i donosilo posljedične rezultate, jer dobiti posao nije bilo lako, a i onda si morao raditi samo najteže poslove, a svatko se bojao biti fer prema tebi kako ga nebi proglasili za pomagača neprijatelju društva. Ma jebena vremena, stari moj.

Napravio je kraću stanku, valjda da bi otpuhnuo svu gnjusnost koju je osjećao za ono vrijeme i ponašanje ljudi u njemu. Iz đepa sakoa, izvadi kutiju cigareta, ponudi i mene i dok smo otpuhivali prve dimove(onda još ne bijaše zabranjeno pušenje u javnim objektima) nastavi.

– Ali ako misliš da je to bilo to, varaš se, stari moj, oluja koju ti najavih tek stiže. Poslije podne u školi tek stiže nastavak. Čim sam ugledao Mirjanu, vidjeo sam da nešto nije u redu. Iz njenih očiju nije bilo onoga dobro poznatoga sjaja, iz njenih tako sretnih očiju izbijala je tuga. Tiho mi je saopćila da moramo razgovarati. Nismo otišli na prvi sat nego smo se zadržali u parku, sjeli na klupu. Čekao sam, a nekako sam osjećao da ču čuti opet neku neugodnu vijest, znao sam. I ona je došla, iz njezinih usta, ali i sa tugom iz njezinih očiju. Objašnjavala mi je, a vidio sam kako joj suze naviru na oči, jer njena je tuga bila isto velika.

No znao sam da je donijela odluku i da će napraviti tako, pa bilo kako bilo, boljelo ili ne. Njen otac je trebao biti postavljen za direktora jedne banke, ali mu je stavljeno do znanja  da druženje, iako tek ono bezazleno, mladenačko, njegove kćeri sa nekim čija je porodica u vezi sa ustašama, nikako tome ne odgovara. Puno je toga stajalo na vazi, pa je i on razgovarao sa svojom kćerkom, i zahtijevao da tu vezu prekine, jer nije smio a niti mogao suprotstaviti se, a sve ne dovesti u opasnost. Mirjana je previše voljela oca, znala je što sve to njemu znači i vjerovala je da ću ja razumjeti.

Odlučila je stati uz oca i samo se nadala kako će sve to ludilo ipak proći i sve doći na svoje mjesto. Zamolila me da ostanemo prijatelji i da se ne ljutim jer ona za sada ne vidi drugog izlaza. Obečao sam joj prijateljstvo iako mi je srce htjelo iskočiti iz grudi. Poljubila me je u obraz i vratila se suznih očiju u školu. Taj dan nisam otišao na nastavu. Lutao sam gradom i tek dovečer otišao sam kuči. Jedan svijet, za mene se srušio u nepuna dvadeset četiri sata.

I opet je nastala duža stanka, ali ju ovaj puta nisam prekidao. Čekao sam da sam nastavi dalje.

– Što da ti pričam. Završio sam zanat kao najbolji, ali dobiti posao sa stricem ustašom i ocem robijašem, nije bilo moguče. Po završetku služenja armije, našao sam mogućnost odlaska van, a tamo, i sam znaš, vani si, brzo se prepozna znanje i kvaliteta rada, pa onda dolazi i napredovanje i veličina zarade. Mogu se pohvaliti da sam uspio. Nedugo iza toga sam našao i ženu i oženio se i sada imam porodicu kakovu sam uvijek htio imati. Imam kćerku i sina i ženu koju istinski volim, drugim riječima sretan sam.

I  zamisli, krenem danas ovamo, i navratim u poštu, i koga sretnem. Nećeš vjerovati, Mirjanu. Bila je u pratnji dečkića od otprilike trinaest godina. Obradovala se susretu i srdačno smo se pozdravili. Zamolila me,  naravno ako imam vremena da sjednemo u obližnji kafić i da se ispričamo, jer ono u parku bilo je naše zadnje viđenje. Naravno nisam joj to mogao odbiti, tako sam ovdje i stigao prilično kasno, ali vrijedilo je. Sada sa ove starosne distance stvari izgledaju posve drugačije. I ona se udala i ima sina i nekako, drago mi je za nju. Sjaj u njezinim očima nisam više našao ali našao sam ga u očima njezinoga sina i to me je dirnulo. Rekao sam mu, kako ima divne Mirjanine oči. Nije razumio, ali Mirjana se samo nasmiješila, ona je razumjela.

Prešli smo na druge teme i ćaskali dok, konačno red nije i na nas došao. Razišli smo se i ponovo nam se putovi razdvojiše za skoro dvadeset godina. Ponovo sam u Brodu, odvratan je jesenji dan. Kišica rominja, prohladno je. Obavio sam posao ali vrijeme do polaska autobusa je još daleko. Svračam u restoran na autobusnom i da bih se ugrijaonaručujem kavu i vinjak. Sjedam i pokušavam papirnatom maramicom očistiti polu mokre naočale. Prenu me glas sa susjednog stola.

–  Prijatelju moj dvadesetogodišnji. Ne, nemoj misliti da ti to kažem jer izgledaš kao dvadesetogodišnjak nego zato jer se nas dvojica izgleda sretnemo svake dvadesete godine. Stavih naočale i odmah ga prepoznah. Izgrlismo se i sada mi je stvarno postalo jasno da je ipak, od našeg zadnjeg viđenja prošlo dvadeset godina. Odmah sam uočio da je popio koju više, ali nisam tome pridavao posebnu pažnju, jer nije bio jako pijan. Valjda je primijetio moj pogled pa je odmah počeo objašnjavati, iako nisam ništa rekao.

–  Izvini stari, ali cijelu noć nisam spavao, prokleti zub. A lijepo mi je žena rekla da ne krećem na put dok to ne sredim. A ja kao ja, ne sada moram na put, već će to sa zubom nekako biti. I taman stigao, i legao da odmorim kad eto ti vraga, boli pa boli. Jedva sam dočekao jutro i onako bunovan, nazovem prvi broj privatnog zubara, na koji naiđoh u imeniku, Nisam niti na prezime gledao, a oni mi rekoše da odmah dođem. Uzmem taxi i dadnem adresu i u tren oka nađem se kod liječnika. Ljubazno me sestra uvede u ordinaciju i zamoli da pričekam, doktor će doči odmah. I, stvarno ulazi liječnik, a meni i pored zubobolje, samo što oči iz duplji ne izađoše. Po obliku lica možda i ne toliko bijahu mi poznate te crte lica, ali te oči, taj sjaj u njima, bio mi je toliko poznat. No ne rekoh ništa.

Poslije detaljnoga pregleda, i konstatacije da je velika upala, brusilicom mi je otvorio zub i stavio lijek te mi savjetova da ga posjetim za nekoliko dana dok se upala smiri kako bi vidjeli što ćemo dalje. I dok je upisivao nešto na moj karton ote mi se, više za sebe “još uvijek imaš divne Mirjanine oči”. Molim, upita on podižući oči sa kartona, rekli ste nešta. Ah ne to je bilo više za mene smeteno sam mu odgovorio. Ne, ne, dragi moj, to je bilo upravo za mene, to sam već jednom čuo, a ako se ne varam vi ste mi to rekli. Sada sam ja bio iznenađen.

Zar je moguće da se sjeća onoga što mu rekoh prije dvadeset godina. Izgleda da je moguće. Rastali smo se kao stari prijatelji. Zamolih ga da Mirjani isporuči moje pozdrave, i tada tek saznah da je ona umrla prije dvije godine. Shrvalo me je to, pa sam malo i popio ne bih li ipak sve lakše prošlo. Tješilo me je da sam ipak vidio dio nje, sjaj u njegovim očima sjaj koji je njoj bio toliko svojstven, koji sam kod nje obožavao.

Pokoj ti vječni, Mirjana.

Dugo smo još pričali o njoj i bilo mi ga je žao, ali to su priče koje samo život zna napisati, a one ostaju trajno u svačijem sjećanju, i teško ih je izbrisati. I,  tu, mi ne možemo ništa.