Komentari Katice Kiš iz Mainza na tekstove “Bosanski lonac”, “Vrnul se bum nazaj” i “Ostajemo zauvijek”.
Draga Sonja,
čitajući tvoju priču “Bosanski lonac”, prisjetila sam se pokojne Ljubice Hawlowitsch, također iz Bugojna, koja je u Mainzu dugo s nama živjela. Često nas je pozivala na “Bosanski lonac” kojega je obično pripravljala nedjeljom, stavljala na štednjak na maloj vatri, zavezala pergament papirom, i odlazila na sv. Misu, bez bojazni da će joj zagorjeti.
Kad smo se vratili sa sv. Mise, ručak je bio gotov.
E, što je taj lonac prijao! A tek pita sa sirom!
Pokoj joj duši, znala nas je ugostiti i počastiti. Stoga s prijateljicama na Svi svete idem joj redovito na grob.
Dragi Emile,
kako dobro razumijem vašu tjeskobu. Možda vam mogu reći da i ja više neznam, gdje sam kod kuće, u Osijeku ili Mainzu. Jednom kad sam bila u Osijeku, došla u razgovor s nećakinjom, i najednom rekoh:
“Kad se vratim kući u Njemačku, učinit ću nešto…”
A kad idem iz Mainza za Osijek, opet idem kući…
što bi dijete reklo: “Tuća tu, tuća tam”.
Sviđa mi se kako “iz duše” pišete priloge i priče.
Draga Sonja,
eto i svi mi koji smo došli davnih 60- ih, prošlog stoljeća u tuđinu, dijelimo s vama istu sudbinu. Zauvijek… do kraja vijeka. O tome pišem i u mojoj knjizi “Iskre srca i uma” :
Svi smo došli ovdje
u mladim danima,
nosit će nas nazad
stare, na leđima.
Takva nam je naša
životna sudbina
što nam kroji svima
tuđina, tuđina…
Lijepi pozdrav iz Mainza
Katica Kiš