piše: Katica Kiš
Kad je došlo vrijeme mirovine, ponekad je Katarini nedostajao blizak kontakt i neposredna komunikacija s ljudima. Isto tako, kretanje i šetnja, te se odlučila da subotom ide na buvljak, nedaleko sveučilišta u Mainzu, kako bi povezala korisno s ugodnim.
S divljenjem je razgledala raznolike antikvarijske figurice i stvarčice koje se mogu samo tamo pronaći, jer se više nigdje ne proizvode.
Bilo je tu svega i svačega: alata i mašina, kuhinjskog pribora i servisa, odjeće i obuće, tepiha i namještaja, nakita i ukrasa, voća i povrća, jela i pića. Pretežno se ovdje prodavala rabljena roba, ali se tu moglo kupiti i posve novih stvari koje su potjecale iz trgovina koje su se zatvorile. Kada se kućanstva raspadnu ili ljudi sele u druge gradove, tada rasprodaju cijelo pokućstvo po vrlo jeftinoj cijeni. Od jednog zemljaka Katarina je čula šaljivu dosjetku. -Na buvljak je najbolje ići u proljeće kad starci poumiru, jer tada nasljednici rasprodaju njihove stvari bud -zašto, tj.vrlo jeftino.
Kupci su ovdje pretežito stranci, te se mogu čuti gotovo svi europski jezici. Ima tu i Nijemaca koji se ne stide svojeg siromaštva i kupuju rabljenu robu. Tko jednom pođe na buvljak taj će uvijek rado tamo ići. Jednom je Katarinu upitala njezina bivša kolegica s radnog mjesta:- Što, vi idete na buvljak? Imate li još mjesta u vašem stanu? Vjerojatno je poznavala ljude koji tamo odlaze, jer uvijek pronađu ponešto što im se sviđa, te se s vremenom toga nakupi dosta, da se napokon ti kupci mogu i sami pojaviti s ovim stvarima kao prodavači na buvljaku. To je Katarini potvrdila i jedna zemljakinja iz Wiesbadena koja sada prodaje sve svoje kupljene stvari.
Poneki pak prodavači antikvarijskih stvari, čini se dolaze na buvljak samo da izlože i pokažu svoje lijepe skupljene stvari. Žao im je prodati te stvarčice koje su strastveno sakupljali jer uživaju gledajući u njih. I to se može nazvati ovisnost o skupljenim stvarima. Ima tu i kupaca koji isključivo kupuju samo ono što je jeftino. Jednom je Katarina čula kako jedna prodavačica komentira, obraćajući se jednom kupcu: – Ein Euro Mann, ha? Jedan euro čovjek, jeli? (Kupuje samo stvari za jedan euro.) Jedna druga prodavačica rekla je: – Imam osjećaj, poneki ljudi žele da im sve stvari poklonimo.
Katarina je rado odlazila na buvljak, jer je tamo susretala svoje zemljake i ponekad ugodno čavrljala s njima.
Jednog prohladnog, subotnjeg dana uputila se opet na buvljak s namjerom samo da malo prošeta. Došavši tamo po navici je obilazila štandove. U drugom redu na samom početku, ugledala je lijep prostrt stol na kojemu je bio izložen vrlo lijep servis, stolno posuđe za šest osoba, za kavu i ručavanje. Bio je od lijepog, bijelog porculana, ukrašen s njezinim omiljenim motivom, bijelim cvjetovima đurđica s lijepim zelenim listićima. Odmah je vidjela da je gotovo novi, neupotrebljavan. Upitala je prodačicu za cijenu. Ona joj je rekla kako komplet stoji 15 eura, ali da postoji već zainteresirani kupac, jedna žena koja je otišla po novac.
Nepisano pravilo buvljaka, potaklo je Katarinu da kaže: – Ne želim se stavljati ispred prvog kupca, iako bih ja za to dala i 20 eura.
Znala je naime da je ovo stolno posuđe mnogo skuplje.
– Pričekat ću zato prvog kupca, nadodala je.
Ubrzo je stigla jedna starica s vunenom kapom na glavi, koja je držala drhtavom rukom svoj mali novčanik. Na lošem njemačkom, vjerojatno je bila Poljakinja, objasnila je da nema dovoljno novaca za taj servis. Prodavačica joj je dala do znanja d ane može sniziti već i onako prenisku cijenu.
Tužan pogled starice dirnuo je Katarinu. Instinktivno, gotovo medijski, Katarina je osjetila staričinu silnu želju da posjeduje ovo stolno posuđe. Osjećaj sućuti i neobjašnjivog milosrđa prema toj strankinji, najednom je obuzeo njezino srce. Imala je silnu želju da obraduje ovu staricu i da joj ispuni ovu, možda posljednju želju. Iako je znala da je to sada njezina prigoda da i sama nabavi ovo stolno posuđe koje joj se tako neobično svidjelo.
Znala je da takovo posebno lijepo stolno posuđe više nikada neće moći nabaviti. No, ona se ipak odlučila za ovu staricu, a ne za ove stvari. katarina je upitala staricu: –Koliko imae novaca?
Ona joj je pokazala nešto više od 10 eura. Katarina je posegla u svoj novčanik i nadodala toj sumi još nedostalih 5 eura i pružila prodavačici koja ju je iznenađeno i s divljenjem pogledala.
Tako je Katarina pomogla ovoj starici da kupi željeno stolno posuđe.
Starica joj se zahvalila jednim toplim “hvala“, a Katarina je nastavila svoj put radosnog i sretnog osjećaja u duši, gotovo lebdeći od miline.
Bila je sretna jer je uspjela nekog obradovati, odlučivši se za čovjeka, a ne za stvar.
Možda bi u svijetu bilo više sretnijih ljudi, kada bi više pazili na krunu božjeg stvaralaštva, na čovjeka, stavljajući ga uvijek i u svakoj prilici na mjesto ispred materijalnih stvari.
Iz knjige “Iskre srca i uma”
Draga Zdenka,
zahvaljujem se na lijepim riječima. U ovom slučaju se Katarina mogla odlučiti za čovjeka, no poneki tvrde da je to vrlo teško u koliko se radi o više ljudi, te da se za orijentaciju uzima stvar kao stvar. To čine obično menedžeri.
Lijepi pozdrav od Katice
bas dirljivo i ljepa gesta od Katice…