Svoj protiv svoga, na račun tuđega
piše: Sandra Marelja Muić
Ne čini mi se baš neka predblagdanska atmosfera u Hrvatistanu, iako nam je najveći kršćanski blagdan pred vratima. Blagdan nade i vjere u novi život, a mi rezignirani do daske kao da stalno idemo unatrag, što dalje od tog novog – drugog – boljeg života. U biti, i nije samo taj osjećaj, nego i brojke dokazuju da stvarno idemo unatrag.
Tom osjećaju pridonosi sigurno i repriza uvijek istih kadrova na vijestima; opet neko uhićenje javnih osoba za korupciju, opet neko puštanje istih tih iz Remetinca, opet neki radnici bez plaće, opet neke najave rezanja troškova. Pomalo postaje čak i monotono sve, pa i ako se o lakrdiji radi opet.
Da je polovicu ovih šta su iz Brionievih odijela završili u prugastim odijelima pitati da vrate tu – protupravno stečeno imovinsku korist – tema troškova na sjednici vlade bi bila izbrisana sa dnevnog reda i ne bi nas toliko brinuo izostanak rasta BDP-a.
Jedan od ovih u odijelu, šta je prepariranog medu držao u klimatiziranoj podrum galeriji, umjesto potpune suzdržanosti nakon izlaska, prozvao vladajuće da bi mu trebali biti zahvalni. Jadni policajci, još ih ruke bole od iznošenja flore, faune, arheoloških artefakata i sličurina njegovih, a on da mu budemo zahvalni.
Kako bi se i usta hrvatskog jala nahranila malo, novinari zaskaču nekog istovremeno puštenog anonimusa sa iste adrese, ne bi li se doznalo kakav je taj medvjedolovac bio iza rešetaka, je li dijelio s kim paštetu ili se držao svog kuta i klečao na kukuruzu.
Čak su se i iznad živice kućne propeli da snime kako mu se vlastiti šnaucer veseli pri povratku …pa gdje su granice, zar ni u čemu ne možemo ostati ljudi, kad već on to nije ?
Interesantan reciprocitet uvijek; što je veća lupeština ilitiga; protupravno stečena imovinska korist, to je veći ego i bolja obleka, valjda to neminovno ide jedno uz drugo, podsjetio me jako na brata mu po kriminalu koji je sada stalni pretplatnik u zagrebačkoj sudnici, te je čak zbog svoje labrnje nedavno i izletio iz nje, iako se idući dan morao vratiti opet na isto mjesto.
Gospođa koja im se u tom sektoru protupravnih djelatnosti nedavno pridružila i očajnički želi doći do svoje manikerke opet, još uvijek čami čekajući u klaustru remetinečke ustanove.
Najmučniji prizori od svih ovog – Velikog tjedna – (koje li simbolike), kordoni specijalaca koji se naguravaju sa radnicima škvera na zadarskom otoku Ugljanu i po nalogu, ne dozvoljavaju radnicima da dođu do svojih radnih mjesta.
Svoj protiv svoga, na račun tuđega – provjerena postratna hrvatska receptura koja je dovela do ovakve tmine i sumraka ljudskih vrijednosti. Priča o stečaju koji to u stvari i nije, jer se na horizontu negdje cerekaju klišeji priče o apartmanskom naselju i luksuzu.
Novonametnuti stečajni upravitelj stranog imena i kože sjajne od saune, koji se stalno osvrće za sobom dok govori, a iza kapije brodogradilišta radnici u ispranom traperu koji drže transparent – mediji, spasite nas. Senzacionalizma ovdje nema, a novinari koji razotkrivaju afere kod nas odnedavno dobivaju od pravosuđa kaznu za sramoćenje, pa ne znam koliko im se jadnima pomoglo. Do sada, mislim – ništa.
Neka blagdani ipak ne budu zasjenjeni vijestima, nego puno više od toga svima.