Mom prijatelju Zvonimiru
Ivek Milčec
Naša bukovečka škvadra bila je nerazdvojna od kad znamo za se: kao osnovci skup smo vu remetsku pučku školu išli, šorali se s remečakima i doljnobukovčancima, krali črešnje i rano grozdje.
Nakon svršenog četvrtog razreda pučke škole išli smo u osmoljetku (stariji u sedmoljetku) uglavnom u Harambašićevu ili Kušlanovu, kaj ne znači da je s time naše druženje i prijateljstvo prestalo. Bili smo uvijek skupa, a za vrijeme ljetnih školskih ferija nije bilo dana da nismo igrali nogomet na velikoj livadi četvrtog (danas peto) maksimirskog jezera.
Jasno, svi smo imali nadimke po kojima se odmah znalo tko je tko. Čager, Puška, Tom, Baron, Zagorec, Ruda, Suhi, Kost… i drugi bili su tek godinu ili dvije stariji od Ćosa, Ribe, Pepaca, Širića, Starog, Belog…
Kad smo poodrasli tj. postali punoljetni, mala razlika u godinama nije bila nikakva prepreka da bumo skupa i da svaku subotu “hodočastimo” na Okrugljak, Šestinski lagvić, kod Šarića (sada restauracija Maksimir), kod Strica, Skenderice, Puntijara ili čak vu Markuševec iz kojeg smo ponekad znali bežat jer su Šimunčani bili ljubomorni kaj su njihove puce rado gledale dečke bukovečke…
Nakon završenih škola ili zanata počeli smo odlaziti na odsluženje vojnog roka pa smo naše špičoke (koji su tada bili u modi) morali zamijeniti vojničkim “cokulama”. Nas, dečke zagrebečke, poslali su služit vojni rok u razne vukojebine a samo su rijetki otišli u velike gradove tadašnje jugo-države.
Tak je, moj prijatel, prezimenjak i rođak Zvonimir, imal sreču pa je regrutiran za gardistu u Beogradu. Nije bil dugo u uniformi: kolko se sječam, svega 6 mjeseci jer je zbog zdravstvenih tegoba otpušten iz vojske. Kasnije nam je ispričal da je pred vojnom komisijom bil tak uvjerljiv da su nasjeli na njegovo simuliranje i poslali ga doma.
Dok smo mi vježbali po raznim makedonskim i crnogorskim gudurama i klancima naš Zvonkec je pisal tekstove i reportaže za Večernjak i urođenim talentom za pisanje počel graditi sjajnu novinarsku, pripovijedačku i spisateljsku karijeru.
A tko je nama bil kriv, kaj nismo znali prevariti jugo-doktore i polupijane oficire pa smo odgulili dvije a neki u mornarici i tri godine. Nakon izlaska iz vojske opet smo vikendima tulumarili da bi se nakon tri, četiri godine svi poženili i počeli živjeti obiteljskim životom. Jasno, nismo se više družili tak često kao prije, ali kad smo se god susreli navek smo našli vremena za gemišt.
Kad je Zvonko počeo pisati knjige za djecu a kasnije o Zagrebu, svi mi, njegvi pajdaši, bili smo ponosni kaj iz naše bukovečke škvadre imamo pisca koji je iz velike ljubavi prema rodnome gradu, postal čak njegov kroničar.
Da je o velikom književniku riječ dovoljno je reči da je dobitnik mnogih nagrada među kojima posebno mjesto pripada Nagradi grada Zagreba. Dok smo kao klinci na “križanju” ispred njegove rodne gornjobukovečke hiže s krpenjačom igrali nogač, ba on se kao golman hital i delal parade kao Dinamov golman Branko Kralj, nije ni slutil da se bu, kad naraste, hital na pisanje raznih novinskih tekstova i knjiga o njegovoj velikoj ljubavi: najlepšem gradu na svijetu-Zagrebu!
Dragi moj Zvonkec, ne bi se niš začudil kad bi mi jednoga dana poštar donesel tvoju najnoviju knjigu s onoga svijeta, jer tvoja duša je otišla, ali to ne znači da buš zato prestal pisat.
Doviđenja prijatelju, jednoga dana morti se ponovno sretnemo i nazdavimo čašom musolinija!
Ivek Milčec 17.04.2014.