tekst i foto: Marija Matijašević
Konačno smo dobili i mi svoju Pasiju. Nakon toliko godina, a sve je ovisilo o dobrom, vrijednom, aktivnom, požrtvovanom i snalažljivom župniku, koji je ovu našu župu, dignuo u vrijednost i visinu.
Mjesec dana svakdanje probe, šivanja kostima, koje su plahte i platno donirali župljani, sto i dvadeset sašitih kostima, sve je to trebalo napraviti. Djeca su se odvodila direkno iz škole na probe u župnu crkvu.
Nekada svaki dan, a nekada svaki drugi. Ponekad su bili i počašćeni. Navečer kasno su roditelji išli po njih. Onako umorni, nisu mogli ni učiti ponekad.
No, sa nastupom na Cvjetnicu, sve je bilo zaboravljeno, kada je Pasija uspjela u pravom smislu.
Trajala je sat i pol. Prekrasno, samo bolno i teško. Neki ljudi su prijevremeno otišli sa mukom u srcu, neki su bili duboko ganuti i plakali. Oko šest stotina ljudi je ogromnim pljeskom na kraju zahvalilo mladim glumcima, koji će sa zasluženim milodarom posjetitelja, pokriti troškove puta na ovogodišnji Susret hrvatske katoličke mladeži u Dubrovniku, na kojem će sudjelovati i mladi iz Berlina.
A mjesec je tako jako svijetlio, kao da je htio reći, pa ne treba vam ni reflektora.
Kada je Isus po mjesečini onako u bijeloj dugoj haljini, pognute glave hodao bos po travi, sjetila sam se mog odlaska u Svetu zemlju, i zamislila stvarnost. Uhvatila sam se kako se naginjem prema njemu, koliko sam se uživila u igrokaz-stvarnosti.
Svaka čast glumcima i svima koji su sudjelovali, a najviše bravo našem župniku vlč. Nedeljku Piškoviću. On nas je uveo – vratio u strašnu muku prošlosti.
Zadužio nas je, da svjesnije vjerujemo u Isusa.
Hvala mu. Vama, koji ste pročitali ove retke – Sretan Uskrs!