I NASTADE PJESMA

Susreli smo Jadrana Šantića Šangarela, našeg suradnika u rubrici “Štorije iz malog mista”

tekst i foto: Sonja Breljak
Berlin/ Sreli smo se u prošlu srijedu na Potsdamer Platzu.

– Jel´ susret kod starog semafora, pita u šali sms-om Jadran Šantić Šangarelo, naš suradnik u rubrici Štorije iz Malog mista.

–E, jest, baš kod starog semafora, odgovaram šaljivo, te s posla žurim u susret prijateljima.

Širim ruke i želim dobrodošlicu u Berlin Jadranu i njegovoj Bosiljki te njihovim (i našim) prijateljima Seki i Alenu. Ostatak susreta čitajte u nastavku teksta jer spada u sadržaj ove priče.

Ali najprije podsjećanje kako smo uopće uopće upoznali i stekli jednog tako zanimljivog suradnika i osobu poput Jadrana.

Naime, tamo s jeseni 2011. godine naši humanitarci, berlinski “Brođani”, predstavili monografiju  „Brođani u Berlinu“. Na promociji i dan kasnije na tradicionalnoj zabavi Brođana “Slavonijo u srcu te nosim”, gostovala je klapa „Kačić“ iz Gradca na Makarskoj rivijeri. Upoznali smo se sa članovima klape, a oni po povratku upoznaše s nama (o nama) Jadrana Šantića Šangarela, svoga počasnog člana i mjesnog kroničara. Nedugo poslije toga stiže nam mail od njega.

Jadran nam šalje svoje priče, male zabilješke iz malog mjesta, pune života, pune duha, pune mediteranskog kolorita. I piše nam o sebi: – Dobivši od klape “Kačić” iz Graca …vaših gostiju ovog tjedna informaciju o vašoj web-stranici slobodan sam da Vam u ime kulture pošaljem nekoliko mojih radova već publiciranih u RH. Nadam se da će ugledati svjetlo dana na vašim prostorima. Ja se zovem Jadran Šantić-  Šangarelo, dragovoljac sam domovinskog rata i Hrvatski ratni vojni invalid, otac sam hrvatskog vojnog invalida Domovinskog rata koji je napravio suicid 2001. Uz to sam prvi pjesnik koji je izdao zbirku ratne poezije 1992. Nositelj sam ordena reda Danice Hrvatske sa likom Katarine Zrinske i još niza ratnih odlikovanja. Počasni sam doživotni član klape “Kačić” iz Graca i prvi pokretač lista invalida Domovinskog rata RH. Pišem i dalje poeziju i prozu i bilo bi mi jako drago da dio tog mog opusa bude objavljen na vašim stranicama …

E, tako je to bilo i počelo  krajem listopada 2011. godine. Od tada do danas, Jadran je kod nas objavio slovom i brojem osamdeset i jednu (81) štoriju iz malog i velikog mista.  Naime, Jadran povremeno živi u Zagrebu i Gradcu, poznaje životne i ine prilike velikih i malih ljudi, političke i druge događaje te o tome pripovjeda zanimljivim rječnikom, dalmatinskog dijalekta u pričama, štorijama potpisanim punim imenom i prezimenom a na kraju i pseudonimom “Morski čovik”.

Podsjetih se ovih početaka, poznanstva i već višegodišnje izvrsne  suradnje, prijateljstva i povjerenja koje se iz toga izrodilo, kad prije koji mjesec stiže poruka kako Jadran ima namjeru na nekoliko dana posjetiti Berlin. Susret se sam po sebi podrazumijevao pa mu otpisah:-Susret sa mnom ti ne gine. Tako i bi.

Naš Morski čovik i njegovi prijatelji u Berlin stigli u prošli ponedjeljak, obišli ga od glave do pete, maratonski i u trku do petka. U srijedu se nađosmo kod starog semafora.

E, dragi Jadrane, baš tako sam te zamišljala, neposredna, topla …ka pravog (morskog) čovika. I nisam se razočarala.

To je to, naš prijatelj i njegovi (i naši) prijatelji. Popismo kavu (ko kavu ko ljutu) ispod modernog svoda kod Sony centra na Potsdamer Platzu.

Nastavak susreta uslijedio je u restoranu “Dalmacija Grill, nedaleko Potsdamer Platza. Restoran vode braća Tokić, Ivan, Jozo i Milan i znam ponekad kod njih upriličiti po koji ovakav topal susret. Braća Tokić, inače porijeklom iz Tijarice,  ljjubazni su i dobri domaćini i zanimljivi sugovornici. Kod njih je uvijek ugodno. A jedan od braće, Ivan, je i predsjednik Zavičajnog kluba Tijarica.

Stol u kutu već je čekao na nas. Povečeralo se, ma i zapjevalo po koju. I razgovaralo se o suradnji, životu, svemu. Našeg Jadrana se posebno ugodno doimaju komentari na njegove tekstove naše čitateljice Zdenke Gleißberg koja govori i piše kajkavski a trudi se pročitati njegove priče na dalmatinskom dijelaktu.

Dok se čakulalo onako polagano, i s braćom Tokić, naš Jadran, Morski čovik, se s čašom bijelog povuče na kratko za drugi stol. Te drž nedaj i nastade prigodna pjesma koju su vlasnici “Dalmacije” smjesta kopirali i zadržali za uspomenu.

Kad sam danas, na Uskrs, ručala u Dalmacija Grillu, Jozo Tokić veli: – Ma di je naš pjesnik, jel stiga doma?  Ma vidje li ti tog čuda kako u pet minuta nasta pjesma?! E, svaka čast pjesniku i pozdrav mu šaljemo!

Eto, tako dragi naši čitatelji. Bio je to lijep susret opisan i u stihu. Pa tko onda ne bi napisano i prenio?! Čitaj dalje kako je to bilo …

MOJI PUTI

Pod stare sam dane
kreni ja po svitu
a žena mi uvik
bira pravu đitu

Ovoga smo puta
došli do Berlina
grad kozmopolita
sve u njemu štima

Tu sve race žive
mirno bez škandala
sve se brzo gradi
a nema ni vandala

Sve su kale čiste
skoro pa sterilno
miljun restorana
sve svitske kužine

Dočeka me moja
urednica lista
mene a i moje
na večeru vodi smista

Restoran je dobar
u njemačkom stilu
a jelovnik neginje
dalmatinskon jilu

Vlasnici su momci
s brda odvaljeni
Dalmaciji za porjeklo
vječno su zahvalni

Dalmatinska zagora
puna lipi mista
Tijarica posebno
s novin kućan blista

Više je u svitu
njezinoga svita
što su po zanatu
nitko to ne pita

Puste su gostione
u Njemačkoj otvorili
pošteno su penziju
i kuće zaradili

I večeras ovdje
ćuti se Dalmacija
Hajdukova slika
ovdje je senzacija

Večerašnja večer
to je fešta za me
ka da nisam ni putova
na sve svitske strane

Služidu me gazde
uz čakulu pravu
za razumit jelovnik
ne razbijam glavu

Kad se vratim doma
rado ću se sitit
Joze i Ivana
rakije iz čokaja, spize s naših strana.

Možda ću se vratit
u Berlin ča prije
da mi ovdje “Dalmacija”
moje srce grije

Hvala kršnim momcima
na toplomu druženju,
i što ne zaboraviše
najlipšu im domaju

A na kraju sada
moram još istaći
tri su zlatna leoparda
na svitu najjači

Berlin, 16.04.2014

J.J. Šangarelo
(Morski čovik)