Božica Jelušić
S večeri čovjek ima samo sebe,
Kad svjetlost klizi u sutonji nabor.
Sad žuti papir miš nevidljiv grebe,
I ptičje jato raspušta svoj sabor.
Što smo sve danu stavili u polog?
Koga smo s mirom pustili da ode?
Slažemo krhke riječi u monolog,
Dok sumnja gricka srž naše slobode.
S večeri pila reže stablu granu,
Jelo u loncu prstenuje plijesan.
Zastavu spuštaš sjenom prošaranu,
A krug je nade obgoren i tijesan.
Što bješe strano, postalo je stvarno.
Ljušti se freska, opadaju boje.
S večeri biva jasno, suhoparno:
Ne napreduju stvari, samo stoje…
24. travnja 2014.
Flora Green