Božica Jelušić
Dočaravam more, da ti bude lakše:
Puštam da se ljubav u modro pretoči.
I dok snaga vjetra u meni malakše,
Večernjom bonacom natapam ti oči.
.
Ne pišu se pisma, obala se hladi:
Mijenjaju se ljudi, zavjesa se skida.
Bojim se, kad dođu kišni listopadi,
Što će nam se sutra gubiti iz vida?
Oblaci k’o ovce idu za pastirom,
Dok s prozora struji neki napjev milen.
I još jednom želim oviti papirom
Našu južnost blagu, samo dodir svilen.
Ono drugo more, onu povijest tišu,
Što ne treba više fraze ni detalje.
Nad mojom se sjenom tamarisi njišu:
Svu onu vrelinu dočaravam dalje.