Ko virovo ko nevirovo
Jadranka Haznadarević
Između dvjestotinjak kuća, i po izgledu i po veličini ističe se samo kuća “dida Mate”.
Još uvijek nema fasade, ali je dvorište ravno poput tepiha, uredno pokošeno i puno cvijeća.
Sve to održavaju njegova snaha Ivka i stariji, malo krupniji i uvijek gladan unuk Anđelko.
Po mišljenju djeda Mate, Anđelko vuče na materinu stranu i onog Livnjanskog glavatog dida koji živi par kuća dalje.
Ali nema veze, pošto je to i njegov unuk, vrijedan je na njegovog sina Matana, koji radi u Minhenu i redovito šalje marke za kuću .
Onaj mlađi nije baš poletan za uradit nešto, ali je lijep ko jabuka, pljunuti did Mate, a i pametan je. Danas sutra, ako Bog da zdravlja, biće doktor, i to oni za žene, jer ne izlazi iz sobe i ne diže glavu od knjiga, punih goli žena.
Djed Mate i njegova baba, baba Luca, teško se mogu složili, osim ako nije riječ o kakvom traču, ili o njihovoj snahi Ivki, koju, ne baš od milja, zovu Ivkulja… I koju dok nešto radi valja pratit da to napravi onako kako se to radi u Perkovića kući, a ne u Miškovića. U Miškovićima more svakako, a u Perkovića baš nemore…
–Teško da će od nje ikad postat prava žena …kaže djed Mato.
–Ma, oće, kako neće – tješi ga baba Luca.
-Ček ti samo dok se Matan vrati!
–Vidim! …odgovara ona prateći pogledom njegov prst.
–I kako se zove taj cvit? …pita tobož nezainteresirano.
-Ruža – veli baba.
Djed opet zašuti pa će za kratko vrijeme.
–A miriši li?
-Pa bi.
Djed na to ušuti kao da time nije ništa htio reći. A babu to nervira.
-I šta oš reć?
–Ništa, šta bi reko!
Nakon nekog vremena upre djed prst u pseće govno u travi pa će opet .
-Šta je ono u travi?
–A valjda vidiš štaje, govno, šta bi bilo drugo.
-Ma znam da je govno, a smrdi li to govno?
-E vala dide jesi dosadan, jašta da smrdi.
-A recimo baba, da se to govno zove Kata, il Ivka, bili ono isto tako smrdilo?
-E jebo me svak dide ako znam šta ti prtljaš.
Sad joj je već počeo ići na živce sa svojim filozofskim pitanjima o cvijetu i govnu.
Iako su proslavili zlatni pir po nekada joj se činilo da ga uopće ne razumije.
Od kada su za vrijeme rata doselili u Slavoniju potpuno se promijenio.
Ove ga udovičetine raspametile.
Samo se šetkaju , vrte guzovima i dobacuju mu, uspaljuju ga, a on drtesina stara odgovara ko da mu je dvajesipet, a kad uđe ukuću odma se namrgodi i ništa mu nije pravo.
Blažena li vremena dok je bio u Minhenu.
Dolazio za Božić i Uskrs, donio marke okrečio kuću i otišo nazad.
Vako samo oda okolo gleda ko šta radi i zajebava. Tobož mrzi udovičetine, aa, da li on nije zanemoćo, kako bi one bile fine žene, misli baba Luca.
Preko puta njih je mala kućica udovice Kate, koja je, po mišljenju babe Luce, što napički zaradila nakurac dala, jer da nije tako imala bi barem nješta. Al nju je teško ocjenit to ni najbolji psiholog ne bi mogao, nikad se ne zna, je vuk u janjećoj koži ili je janje u vučjem izdanju.
Do nje je kleptomanka. Još dok je bila djevojka, strefio ju šlag, pa ostala malo zdrnuta u glavi. A od kako je obolila od štitnjače tako joj iskočile oči krupne ko guščija jaja, pa sad ne smije svom unučetu ispričati ni Crvenkapicu, jer ni za živu glavu niko ne bi pred njom smio izgovorit ono:
–Baba baba oklen ti tolike očurde?
Najgora od svih je Ivkuljina prijateljica Rajka dobrodržeća pedesetogodišnjakinja, koja se predala Bogu tek kad joj se muž bacio pod vlak.
Već iduće nedilje “prižalosna”, krenula u crkvu.
Ne znajući crkvene protokole umjesto da pruži ruku za „mir s tobom“, stavi ruku iza leđa i „slučajno“ ufati Karla za onu stvar. Nanjušila je ona da se te nedjelje vratila smrdljiva po kravljoj balegi, a i sa slamom u kosi.
–Nje se treba čuvat – veli baba Luca.
–Ko virovo ko nevirovo, ta je žena u stanju pretvorit u govno sve čega se dočepa .
Voli odat po vračarama, a ima novaca ko blata, pa može otići kod „Hođe po zapis“, zapisat u njega što god oće i kome god oće.
Bome od kad se Ivkulja s njomizi druži, i u njihovu kuću koda je sam đavo unišo.
Eto jutros samo što je djed izgovorio, ono:
-Govno ti brte podnos …što će ti to tute?
Ražljuti Ivkulju, „ujti“ ju iz čista mira ona njezina Miškovića huja, a ne more nikome ništa, pa zgrabila za motiku zaletila se u bašču i počela gonjat krtice.
Trčala od krtičnjaka do krtičnjaka, zabijala motiku u zemlju metar duboko dok nije napravila toliku rupetinu da bi u nju mogla zatrpat i svekra i svekrvu.
Što je bila ljuća to sve brže kopala, i tako u čas posla okopala sve što ima, djed se, kaže uplašio da neće s motikom u ruci preć u komšinsku bašču i napravit belaja. Pa joj „miroljubivo“ reko..
–Polako nevista, polakoo, ko brzo trči brzo i vrat slomi.
Zna Ivka za njegovu miroljubivost, pa bi mu zbog nje, komotno mogla osjeć onu tupu Perkovića glavurdu i u nju posadit krompir. Psuje, doduše potiho da ju ne čuju, nabraja proklinje i pretvara ih u sva postojeća i nepostojeća nebeska i ovozemaljska čudovišta.
Pa kad se dobro ispsovala, pomisli: „Jedi govna drtesino stara“ znam i ja pit krv.
Podboči se na motiku nabaci osmijeh pa odgovori:
–Žurim, dide žurim, moram naispovid večeras.
E, ako išta na ovom svijetu mrzi, onda su to oni “bogoljomci” što svake nedjelje ližu oltare, smiješe ti se u lice isto ko Ivkulja, a popili bi te u kapi vode.
-E jest vala, što je je, primijetio sam ja da se ti sve češće ispovidaš i sve duže moliš pokoru. – kaže djed..
–Jebo vas oni koji vas meni ostavio nabrigu …odgovori Ivka, pa nastavi radit svoj posao.
Baba Luca sjedi pored djeda i plete priglavke, otprilike znajući šta im sad nevista misli, podiže na nju pogled iznad naočala i imitirajući ju usitnjenim glasom nastavljala .
–Ma riješiću se ja vas, đavo vas odnijo na krndiju i razvuko sve dopapuka.
–Čim Matan dođe odo i ja šnjim, oću kurac kopat, a on će gonjat kurve po Minhenu.
Onda nastavi svojim tonom.
-Di će to polako, vidiš da ižnje sotona mlati, i motikom i jezičinom. Ma , sve bi to bilo drugačije samo da je meni dočekat da se Matan vrati…