U moje vrime toga nije bilo
Marija Kukić
Uobičajena gužva pred praznike na autobusnom kolodvoru u Zagrebu. Na peronima autobusa kao u mravinjaku. Svi autobusi dupkom su puni. Više ni igla ne bi mogla stati u njih.
Ljudi su prije rado putovali autobusima iako oni nisu bili ni komforni, ni brzi, ni pouzdani kao ovi danas. Ali imali su jednu prednost; bili su mnogo jeftiniji nego vožnja osobnim automobilom. Osim toga, malo ljudi imalo je auto. Autobusi su vozili nekoliko puta na dan na relaciji Požega – Zagreb te nije bio problem u jednom danu otići u Zagreb i vratiti se iz njega.
I osoblje je bilo drugačije. Bili su to vrlo srdačni ljudi, uvijek spremni pomoći putniku, pružiti mu sve tražene informacije… Znali su s putnicima porazgovarati, s njima, kada je to trebalo, malo se i našaliti, ponekad ih nasmijati.
Otvarali su i zatvarali vrata putnicima pri ulasku ili izlasku, pomagali im spremati u prtljažnik torbe, unositi stvari u autobus, pomagati im u svakoj prigodi… Bili su džentlmeni u doslovnom smislu te riječi.
Pred državne ili vjerske blagdane gužva je bila posve uobičajena i normalna pojava. Ljudi natrpani torbama, vrećicama i kojekakvim drugim „drangulijama“.
Guraju se, traže svoje mjesto u autobusu. Mole za stajaća mjesta samo da mogu još ovoga dana stići do svoga odredišta. Padaju pusice, zagrljaji, pozdravi, čuje se nadvikivanje, a padne i pokoja suzica. Buka, galama, cviljenje kočnica, potezanje mjenjača, škripanje vrata…
Jedna snaša vraća se kući u Slavoniju. Poželjela se svoga bekrije. Žuri joj se. Nestrpljivo se vrpolji na svome sjedalu. Ne može dočekati polazak autobusa. A on mora voziti prema voznom redu.
Mrmlja, požuruje vozača i konduktera, a oni ne smiju ranije krenuti. Kuda i kome se snaša toliko žuri?
Istovremeno, naslonjeni na stup perona pozdravljaju se dvoje mladih studenata – momak i djevojka. Jedno od njih ostaje, drugo putuje negdje prema Slavoniji. Vidjevši ih kako se pozdravljaju, kondukter i vozač svečano objave da ih snaša može čuti:
-Hajde, sačekat ćemo još nekoliko minuta da bi se ovo dvoje mladih i zaljubljenih mogli pošteno pozdraviti. I izljubiti. Pogledaj kako su slatki! Neka se pozdrave i izljube jer tko zna kada će im se pružiti sljedeća prilika za to.
-Dobro, dobro, sačekat ćemo desetak minuta. Ionako u četrnaest sati polazi s perona mnogo autobusa pa ćemo tako izbjeći i veću gužvu.
A snaša, gledajući sa svoga sjedala par koji se strastveno ljubi, promrmlja:
–O, svitu moj, sraaamoteee!
–Zašto, snašo? Zar vi to niste radili? …upita ju kondukter.
-A, ne, ne! U moje vrime, sinko, toga nije bilo. Curom sam dite rod’la, ali te stvari nisam rad’la.“
Možete li zamisliti urnebesni smijeh koji se prolomio autobusom? A snaša uopće nije shvatila čemu se cijeli autobus gromoglasno smije.
Snaša kao snaša 🙂
A takvih vozača više baš niti nema. Svaka čast onoj nekolicini koja se još uvijek drži, bez obzira koliko im nije lako na poslu.
Veoma simpatično. Svojevremeno reče jedan moj
susjed :”Nije ljubav paradajzli “, upravo tako je on
to izgovarao.
Svaki put mi ponovno vrate osmijeh na lice zgodice i “nezgodice” jednog pravog gospodina kakvih je danas vrlo malo.
Prekrasno!
Lijepo je podsjetiti se na životne i istinite priče s ceste kojima je tata zabavljao društvo, a mi ih skrivećki slušale jer nisu baš uvijek bile za dječje uši. Tata je bio kondukter kojemu je sveto trojstvo bilo molim-hvala-izvolite, ali kojemu nikada nije nedostajalo ni inspiracije za šalu kao u ovoj priči.
Martina
i u moje,skoro bila sramota držat se za ruke i u Sl.Brodu na želj.kolodvoru sramota nad sramotom,a ja na biciklu i policija me zaustavi-niste upalili svjetlo hm…
Moja pokojna baba znala je ušutkat snaše ,,Šutite kuje jedne vi ste imale kukuruze da se sakrijete a kud će ova današnja djeca nego na ćošak.
super… 😉
Samo se volite i ljubite. Ljubav pokreće svijet
E, snašo, prije se to na štaglju ili kada porastu kukuruzi pa trk u kukuruze da nitko nevidi, ali ipak je bolje na sijenu u štaglju. Ma, bilo je poljubaca sugdje i svakad.
Kako dobro