Nečija barbarska ”savjest” od nje je napravila kreaturu
Mirko Popović
Iskapivši čašu ponovio je:
– Yes, Borise, kad sam se nakon toliko godina ponadao da je Brankino lice konačno iščezlo iz mojih košmara, ponovno sam ga počeo sanjati kako dolazi uvijek istim putem kao nepodnošljivi jecaj: Kristijane moj, što će biti s mojom Otilijom?
Ustao i još jednom s tridesetpetog kata oblakodera C, poslije trideset godina provedenih preko ”bare”, pogledao gradsku panoramu zanemarivši u tom trenutku odgovor na moje pitanje koju Branku spominje.
– Da… Kao da je jučer bilo – sjećao se – tu malu, bespomoćnu glavicu čudovište je u ljudskom obliku stisnulo rukama i klebereći se okrenulo njenom domu: Sad zadnji put pogledaj onu koju voliš…
Je li toga trena s pozadinom najljepšeg zalaska sunca u svom četrnaestogodišnjem životu vidjela majčino lice zgrčeno od užasa? Je li čula svoj glas: Mama… Ne daj me, mama!
– Gurnuo ju je u automobil, urlajući u travu bacio njenu malu džepnu Bibliju (nije se od nje odvajala), strgao joj odjeću i kikoćući kidisao na nju… Sve sam to gledao s malog prozora, ukočen iza zavjese – kroz zube je stenjao Kristijan.
– Davno je to bilo, prijatelju, i danas ništa više ne možeš učiniti… rekao sam uzdahnuvši.
– Ali sve je to ostalo u meni. Sjećam se kako sam zaleđen od straha zatvorio prozor… Utonuo u nemoć, bijes, gnjev, u blokadu svijesti bez mogućnosti da u tom času pozovem policiju, alarmiram sve što je živjelo u one dvije-tri najbliže kuće.
Čuo sam samo kako je noć nad prigradskim makadamom remetilo drndanje automobila. Kojim je otišla. Poslije sam u gluhoj noći sišao u dvorište, i iz trave uzeo… evo, sačuvao sam je… njezinu malu knjigu.
Zašutio je i pogledao u daljinu mrmljajući. Dešifriranjem tog potonjeg uspio sam sastaviti neke riječi kojima je spominjao njenu majku, svoj strah i stid da ode do nje…
Uvlačio je dim cigarete čiji je konzument postao u prvoj godini na američkom sveučilištu, a ja sam glasno razmišljao o tom davnom kobnom času u kom se nitko nije našao da spriječi, da zaustavi taj hodajući mentalni sklop čija je životna filozofija zasnovana na prodaji djece, trgovini ljudskim organima, sakaćenju…
Gorak Borisov osmijeh kao da me još dublje survao u ponor nove koncepcije svijeta u kojem su pored ostalih novotarija pogažene mnoge ljudske vrijednosti.
– Vršnjaci smo bili, sedmi osnovne – okrene mi se Kristijan – imali smo nepunih četrnaest. Hej! Četrnaest godina…!
Klimnuo sam glavom.
Duboko je povukao tri dima i bacio cigaretu.
– Kad sam se nakon dvadesetak dana, nastavio je – probudio u Vankuveru činilo mi se da ulazim u novi košmarni san… Htio je nešto dodati ali je zašutio.
Zamišljao sam ga u sumračjima svog novog dalekog doma. Možda je ponekad brao nevidljiv cvijet nade da će je barem, nekada, vidjeti. Možda je… prekinuo mi je misli vadeći iz džepa maleni format Biblije.
– Evo, to mi je ostalo, to i njene dvije fotografije – rekao je i zašutio. I Boris je šutio, ali iz načina na koji se zagledao u Kristijana najednom smo mogli naslutiti nešto novo i zagonetno.
– Što se događa, Borise? – upitao ga je. – Nešto želiš reći, ili…?
– Nešto mi je nejasno, ali izgleda da mi je sve savršeno jasno – odgovorio je.
– I jasno i nejasno… istovremeno? – Kristijan se gotovo nasmijao na tu vrstu nesuvislosti.
– Ozbiljan sam. Uistinu, kažem ti da u to ni jedan ni drugi nećete teko lako povjerovati.
Očigledno je pokušavao doći do pravog početka priče i ostaviti dojam potpuno lišen sklonosti ka nekadašnjim komedijaškim izmišljotinama.
– Otilija…! Kažeš tako se zvala?
– Da! I?
– Vidio sam je!
Obadva smo buljili u Kristijana očekujući nepredviđenu reakciju.
– U tramvaju… I razgovarao sa njom, izgovori Boris i istog časa pogled zaledi na Kristijanovim iskolačenim očima. – Ne šalim se s ovim, prijatelju. U ratu i poslije rata nitko je više nije vidio na ulicama… govorio je kao da čita.
– Na ulicama?! Kakvim ulicama!? – Kristijan je unio svoje u Borisovo lice. – O čemu to…?
– Tako je, nažalost…! Ali, na sreću, više ne prosi. Sada joj je utočište starački dom i…
– Ne prosî?! – prekinuo ga je. – Što ti govoriš? Gdje je? Kad si je vidio…?!
Boris i ja smo mogli zaključiti kako je riječi starački dom Kristijan prečuo jer mu je brže kucanje srca oduzimalo dah i moć percepcije.
– Čekaj, Kris. Ne prosī više! Odavno! Slušaj, sjedni… i smiri se. Samo ti donosim, dobre vijesti. Predobre, uvjetno rečeno! Gledaj, Otilija je sada na duhovnoj a i na fizičkoj ravni posve nova osoba. Posebna mirnoća u njenim očima govori o sabranosti iz koje se naslućuje određeno zadovoljstvo.
Možda se oporavljala pod posebnom terapijom. Možda je suzama isplakala tugu i poniženja… Čak joj je i smiješak, dok smo pričali, povremeno zatitrao na usnama …ili bolje reći – na mjestu gdje su joj nekada bila usne.
Ovo potonje nečujno je promrmljao.
– Neshvatljivo je, ali duhovno ništa više nema slično sa onom osobom koju su duge godine stotine tisuća građana zgrčenu, preplašenu, iznakaženu gledale kao biće s druge planete, kao utvaru nad kojom su i ”najtvrđi” morali pustiti suzu. Oprosti… ovo zadnje… zanio sam se, Kris…
– Borise, kako možeš znati da je to, baš to, bila moja Otilija? Trabunjaš! Priznaj! Poznajem te.
– Poznao sam je, a i ona mi je to, mada nije trebalo, potvrdila dok smo pričali. A uostalom tko je sve nije upoznao na ulicama koje su joj bile i odmor i ljubav i san i dom i sudbina i obitelj. Sjećam se, bilo je nekoliko godina pred rat, izlazeći s Vrazove na Titovu, vidio sam, kao i bezbroj puta ranije, kako sjedi na trotoaru…
Iz prolazećeg mercedesa netko joj je prijeteći doviknuo: Hej, misli na obaveze! Nemoj da zaribaš…! To je bila ista ona osoba u dronjcima koju sam jednom prilikom čuo kako joj, dok je sjedjela s leđima uz fasadu zgrade na ulici, neka žena oslovljavajući je imenom govori o njenoj majci Branki…
Na riječ Branka kretnja moje šutnje i očiju kojim sam puzio od poda do Kristijana, pa do Borisa, srela se s Kristijanovim nepomičnim pogledom.
– Dok je jedne strašne zime – nastavio je Boris – sjedila na pločniku okovanim ledom, pitao sam je ima li ikoga, odakle je, ima li načina da se spasi; da sam čuo da ima živu majku i pitao je zove li se Branka, je li njeno ime Otilija; ako želi sklonit ćemo je sa ledenih pločnika.
Ni jednu riječ nije izustila. Nije ni gledala u mene. Kad sam ponovio pitanje, te je nastojao uvjeriti da postoji mogućnost njenog smještaja, nakratko je na meni zadržala pogled koji nikada neću zaboraviti, ali je i dalje šutjela.
Tada sam vidio kako se jedna suza kotrlja niz onaj dio njene glave koji je nekada bio obraz, suza koja je, činilo mi se, dok se otkidala sa njena izobličenog lica, u vrisku zavapila zajedno sa ponižavajućom i strašnom tugom njena pseudoživota.
Gorak, ostavio sam je zlom i bolom zagrljenu… i produžio… Tada sam, koračajući prema centru nastojao prodrijeti u nedvosmislen i jasan odgovor na pitanje smisla ljudskoga života.
Kristijan je nespretno tražio nešto u nekim papirićima po džepovima, a ja sam (jer sam, kao i Boris, to ljudsko biće godinama viđao na ulicama) postavljao sebi pitanja: Kako to da Kristijan odmah nije pojurio u Dom!? I tko je mogao na ovaj način pokopati jedan ljudski život?
– Sjećaš li se…? – pogledao me je Boris – mnogi nisu mogli znati je li to nesretno stvorenje u ljudskom obliku žena ili djevojčica, djevojka, baka ili majka… dok je sjedila po ledenim gradskim pločnicima bez ljudskog lika, nekada davno iznakažena vatrom i nekom kiselinom koja je za sobom ostavila blijedožute duboke ožiljke po glavi bez ušiju, bez nosa, bez kose, po glavi iz koje su virile male, crne, tužne oči ispod gotovo providne crvenožute kože koja je bila zategnuta tvoreći novi detalj, suvišni i nefunkcionalni organ na nesvakidašnje iznakaženoj glavi.
Nečija barbarska ”savjest” od nje je napravila kreaturu. Ugarak. Koji se gotovo kotrljao odavajući izgled zgnječenog komada crnosmeđe boje, ljudske olupine koja se premještala s mjesta na mjesto. Po nečijem nalogu instalirana je na najprometnija gradska mjesta. Sjećaš li se lokacija?
Najuži centar, širi centar… zapadni kvartovi, uglovi širokih pločnika, ćoškovi iz kojih su joj ispružene ruke, koje kao da su izrasle iz sprženog hrastovog debla, čekale… čekale dinar, dva, deset para… čekale od izlaska do zalaska sunca, od mraka do mraka… od mraza do mraza, čekale milostinju od bezbroj koračajućih silueta koje su pored nje svakodnevno i svakonoćno defilirale, lelujale, žurile, šetale, protjecale kroz njene dane i noći, dušu i suze, kroz izgubljene godine, koračale kao rijeka vremena koja je sudbinski brzo odlazila noseći sve radosti koje nikada nije osjetila.
Nad nju su se samo nadnosila, zastajala zgranuta ljudska lica – da nešto ostave, da nešto daruju, da suzu, uzdah i dinar zakotrljaju oko njenih uvijek istih poderanih prnja, oko njenih koljena sviklih jedino na dodir s betonom… da pruže ono što će joj barem jednu, malu, nevidljivu za ljudsko oko, grimasu radosti pokrenuti.
Ustajući, Kristijan je piskavim, promuklim glasom rekao:
– Pa… Dobro. Dobro, Borise, ali znaš li njenu adresu?
– Zar nisam rekao da je u domu…?
U plamenu i grču Kristijanovih najedanput velikih i svijetlih očiju kao da je gorjela zapitanost: Tko je tako brzo, već po mom povratku iz škole onoga dana kad je odvedena, opustošio kuće uokolo? Nije tu više bilo ni njene majke (samo je nju imala), a kuće su, te dvije-tri kuće u blizini moje, do temelja opljačkane…
Ne znam zašto sam pomislio da je upravo takav Kristijanov monolog, ali me nešto toga trena vrati ponovnom razmišljanju: Da li ju je još netko… da li se ikada mogla naći osoba u polumilijunskom gradu koja bi je pitala… odakle je ona; da li je još netko bio spreman angažirati socijalne gradske službe; da li je nekada imala i ima li koga, majku, brata, sestru; da li je nekada imala simpatiju, je li ga voljela; je li u mlade dane voljela proljeće…, zimske pahulje…
Jesu li ikada i u njoj procvale ljudske želje i potrebe… Da li se sjećala vinovnika svoje tragedije… O čemu je razmišljala – godinama ”nastanjena” na gradskim trotoarima i raskrižjima, smrznuta u inju i tišini zaleđenih parkova i ulica, iznakažena i napuštena od svijeta – dok je možda kao u snu gledala svoje vršnjakinje kako pored nje vesele i sretne lepršaju, prolaze, žive, raduju se životu?
Pogledam Borisa i kao da čujem teoriju koju je uvijek zastupao, a po kojoj smo mi homosapiensi samo početak jedne vrste pred kojom postoji predugačak put do čovjeka, do bića kojeg će krasiti humanost, solidarnost, ljubav, ljubav koja je početak i svršetak svega. S kojom se dolazi na svijet i kojoj se vraća…