Čitam ovih dana na Hrvatskom glasu Berlin izvještaj sa koncerta kojega je održalo tamburaško društvo „Welebit“ iz Berlina.
U drugom dijelu programa, pokazali su kako dobro zvuče i klasična djela izvedena tamburicama …piše u reportaži kolegice Sonje Breljak.
Zvuci tambure u Berlinu! Nekako mi to neobično zvuči. Ako povežem pojmove glazba i Berlin, onda je prvo što mi pada na pamet Berlinska filharmonija, Karajan, violine, klavir, opera… I to sve onda velika imena svjetskog značaja.
Tambura me više asocira na Hrvatsku …na Slavoniju …na ravnicu i svadbe.
Ali eto …dokaz više da se svoje tambure ne moramo stidjeti, da ju trebamo gajiti, čuvati i njegovati, a njeni topli zvuci sami će osvajati srca diljem svijeta.
O tome kako je tambura stigla u Berlin pisali smo već na našim stranicama. I kako je Franjo Krznar 1902. osnovao društvo Welebit.
Sigurno tada Franjo Krznar nije niti čuo za pojam integracija, a za nju je učinio više nego generacije Hrvata koje su u Njemačku stigle poslije njega.
Sada …kada su nam svima puna usta integracije i kada si mnogi razbijaju glavu pronalaženjem uspješnog modela dat ćemo i mi toj diskusiji svoj prijedlog.
Po pravilu …manje je više …predlažemo da se nastavi započeto. Da se krene putem, kojega nam je pokazao Franjo Krznar davne 1902.
Suradnja hrvatskih društava u Berlinu i „Welebita“ je počela. Potrebno ju je intenzivirati i nastaviti. Franjo Krznar i njegova tambura znaju i danas omekšati srca napraviti u njima više mjesta.
Tambura je stigla u Berlin. Mi ju smatramo našim instrumentom, pa mislimo da bi trebalo reći kako je stigla u naše krajeve i kako smo ju prisvojili.
Tambura potiče iz Orijenta, a u naše krajeve su je donijeli Turci. Do tada su se u Slavoniji svirale frule, dvojnice i gajde.
Slavonci su se bavili uglavnom uzgojem stoke. Stoku su čuvali pastiri. Slijedeći prostranstva pašnjaka …veći dio godine provodili su u samoći.
Da bi prikratili vrijeme pravili su glazbene instrumente, koristeći sve ono što im se našlo pri ruci. Znali su stvarno od svega napraviti instrument …od vlati trave, od guščjeg pera, od kore i stabljike drveta…
Nisu prezali ni od zahtjevnijih i trajnijih instrmenata.
Krajem 19. stoljeća nastali su prvi susreti čobana sa tamburama. Viđali su ih u gradovima po sajmovima, ali kupiti ih nisu mogli od svojih vrlo skromnih primanja.
Jedini graditelj tambura na prostoru Panonske nizine bio je Lajoš Bocan iz Sente u Vojvodini, a tambure je naučio graditi od svoga učitelja …poznatog graditelja violina …Janoša Totha u Budimpešti
Bocan je preselivši se u Sentu, i ponijevši sa sobom mjere i oblike svojih tambura, otvorio radionicu i postao prvi zvanični i najpoznatiji graditelj tambura na ovim prostorima.
Pa iako nisu imali mogućnosti kupiti tambure naši čobani nisu očajavali. Počeli su ih praviti i sami pomoću svoje škljoce …džepnog nožića za univerzalnu namjenu. A škljocu je imao svaki pastir.
Najčešće je tambura samica izrađivana od jednog komada drveta (šljiva, javor, lipa, kruška, trešnja ili jasen). U početku samica je bila samo pastirski instrument. Čuvajući stoku pastiri su prvo napravili, a potom i svirali samicu (najčešce sami, otuda i ime). Svaki je pastir izradio samicu prema anatomiji svoje lijeve šake, pa su dimenzije, nama poznatih, najstarijih samica vrlo raznolike.
Tijekom razvoja samica je postajala sve manja i manja, lakše je bilo napraviti manji instrument, u pastirsku torbu lakše stane, a i prsti samičara su postajali sve spretniji i okretniji. Samica se najduže zadržala u Slavoniji, Baranji, Lici i okolici Bjelovara. Nosi i razne nazive te se tako u lici naziva i dangubicom.
Uz dužno poštovanje svakom narodu, koji je prije Hrvata koristio tamburicu kao svoj nacionalni instrument, ipak mislim da su slavoski samičari učinili najvažniji korak na njenom putu u elitno društvo drugih instrumenata.
Samičari su uvidjeli da njihove osjećaje najbolje može iskazati tambura. Ubrzo je tambura u Slavoniji potisnula druge instrumente. Brojni tamburaški ansabli preplaviše Slavoniju.
Iz tako jake osnove nastala je i kvalitetna nadgradnja, koja se danas može ponosno pokazati svijetu.
Ova nadgradnja zahtjeva posebnu pažnju i nisam ju imao namjeru ovdje opisivati.
Ali …mislim ipak da je neoprostivi grijeh pisati o tamburi, a ne spomenuti barem dvojicu čuvenih hrvatskih zaljubljenika u toplinu njenih zvukova i u njene neograničene mogućnosti.
Jedan od njih bio je Julije Njikoš koji nije prepoznatljiv samo kao skladatelj, nego i kao melograf i muzikolog, koji je tijekom više od sedamdeset godina djelovanja zapisao oko 4.000 narodnih pjesama, kola i poskočica, kao i priča iz narodnog života. Svoj muzikološki rad je objavio u desetak knjiga, stručno obrađenih i likovno opremljenih. „Kad zapiva pusta Slavonija“ (1954.), „Slavonijo – zemljo plemenita“ (1970.), „Pjesme i plesovi iz Baranje“ (1974.), „Sa slavonskih sokaka“ (1979.), „Sa slavonske ravni“ (1986.) – samo su neka od njegovih djela u kojima je objedinjena glazbena baština istočne Hrvatske.
Julije Njikoš je umro 28. Listopada ove godine, ali za života se pobrinuo za bogato dostojno nasljeđe.
A drugi od njih je Mihael Ferić iz Slavonskog Broda. Maestro je jednostavno zaboravio ostariti. Poznati je glazbeni pedagog i brine se o kvalitetnom nasljeđu. Neću puno o maestru …jer mi je obećao iscrpan razgovor …kad nađe dovoljno vremena. Reći ću samo toliko da je pod njegovom dirigentskom palicom u dvorani „Vatroslav Lisinski“ pred …danima unaprijed rasprodanom dvoranom …zasviralo 160 umjetnika na tamburama iz cijeloga svijeta.
Maestro mi je obećao razgovor …kad završi najnoviju knjigu …kad završi rad na planiranju muzeja tambure …kad završi aranžman za novu „Šokačku rapsodiju“ …kad…
Bit će! …ja ne posustajem kao što ni maestro ne posustaje.
Onako …samo usput …maestro je ipak našao vremena izabrati i poslati note za „Welebit“. Nisam ljubomoran, jer znam da je maestru više stalo do promicanja tamburaške glazbe, nego do razgovora o njegovoj osobi.
Kako rekoh …zvuci tamburice otvaraju srca. A riječ samica je krajnje neprikladna, jer tambura čini sve drugo samo ne usamljuje.
I u integraciji koju Angela Merkel preklinje …igra važnu ulogu.