ŠOKCI U EUROPI

Šokci su oduvijek bili Europljani

piše: Slavko Žebić
Netom završeni Međunarodni okrugli stol Šokačke grane iz Osijeka i Urbanih Šokaca iz Sombora ove je godine okupio dvadesetak sudionika iz Hrvatske, Srbije i Mađarske, koji su u dva dana tražili i dali odgovor na retoričko pitanje: kako se to može biti Europljanin i živjeti u Šokadiji?

Odgovor je jasan i nedvosmislen, Šokci su oduvijek bili Europljani!

Ovogodišnji, 9. po redu okrugli stol održan je 25. i 26. travnja u Osijeku i Somboru uz pokroviteljstvo ovih dvaju gradova i medijsko pokroviteljstvo Glasa Slavonije, Slavonskog radija, NIU „Hrvatska Riječ“ i Radio Sombora.

I još nešto, vrlo važno! Ovim je okruglim stolom obilježena 90. obljetnica rođenja Julija Njikoša, a tim su povodom govorili mr. Vera Erl, predsjednica Šokačke grane, Stipan Jaramazović, muzikolog i dirigent iz Subotice, te Mihael Ferić, muzikolog i dirigent iz Slavonskog Broda.

Bio je to svojevrstan homage Njikošu, muzikologu i melografu, dirigentu i kompozitorau, utemeljitelju Festivala tamburaške glazbe, novinaru i istraživaču, sakupljaču narodnoga blaga i autoru niza o tamburi i tamburaškoj glazbi.

Najprije je Vera Erl u formi rođendanske čestitke pobrojala pregršt činjenica kojima je Njikoš zadužio ne samo Slavoniju već ovaj dio Panonske nizije, Stipan Jaramazović se prisjetio prvoga susreta sa Njikošem, na festivalu tamburaške glazbe kada je došao još kao dječarac, a potom još mnoštvo susreta koji su mu ostali u lijepoj uspomeni, a onda je Mihael Ferić osvijetlio lik i djelo Njikoševo, iz kutova koji do sada nisu bili poznati većini sudionika.

Priznao je da se rado odazvao pozivu iz Osijeka, njegov uradak sadrži desetak gusto tipkanih kartica, ali za izlaganje je odabrao melografski rad, predanost na prikupljanju rasute građe i urednički rad. Začudno je koliko on ima zapisa iz čitave Slavonije i Baranje, sabranih u više knjiga ili publiciranih na valovima Radio Osijeka i Radio Zagreba.

Uz to je obradio i etnologiju zapisujući razne narodne običaje, to su kompletne knjige koje su bile prva brana prodoru šunda na ove prostore. Zahvaljujući njegovom predanom radu bezbroj je izvornih pjesama sačuvano do današnjih dana. Uz Paju Kolarića i Franju Kuhača i on je zaslužio spomenik u Osijeku.

Nastavljen je rad na zadatu temu a prof. dr. Ružica Pšihistal je odmah u uvodu rekla da su Šokci oduvijek znali odgovor na postavljeno retoričko pitanje, jer to je u stvari pitanje identiteta. Sačuvati kulturnu baštinu ne znači samo sačuvati prošlost, već mlade generacije uputiti na sadašnjost i budućnost.

Ono što sa uspjehom radi Šokačka grana uvijek je dvosmjerno, upućeno i na prošlost i na budućnost. Doista, bogato šokačko naslijeđe treba čuvati, ali ne muzejski, već se ono mora oživljavati, jer ono što nije u komunikaciji to odumire, nestaje.

I Tome Žigmanov, publicist iz Subotice suglasio se. On nastoji na ovakvim skupovima pojasniti vidljivost bunjevačko šokačkih tema preko Dunava jer to je prigoda da se prostor istraživanja poveća. Tome je govorio o prinosu franjevaca srednjeeuropskoj kulturi još od doba Provincije Bosne srebrne pa i docnije Provincije sv. Ivana Kapistrana, što dovodi do bunjevačko-šokačkog procvata.

Iz tih europskih iskustava u prekosavskom i prekodunavskom prostoru, od fratara i njihovog iskustva od organiziranja života i pastoralnog rada do filozofije, književnosti i humanističkih znanosti, crpimo i danas puno toga za razumijevanje našeg pozicioniranja u sadašnjosti ali i budućnosti.

Mirko Ćurić, književnik iz Đakova također je dao jasan odgovor, jer u Šokadiji se europski živjelo još u vrijeme biskupa Strossmayera. Taj biskup i mecena, tvorac mnoštva nacionalnih institucija do sveučilišta i akademije, jasno je pokazao da se rođenjem može biti Hrvat, Šokac i Osječanin i itekako Europljanin.

Taj njegov primjer govori nam da ne trebamo čekati da nam netko drugi donese boljitak, već ga moramo stvoriti sami. Vjerni pratitelj okruglih stolova je i prof. dr. Vlasta Markasović je također na konkretnim primjerima pokazala da je Šokadija oduvijek bila u Europi a Europa u Šokadiji.

U svojemu uratku ona donosi desetak poznatih likova iz vinkovačke povijesti, umjetnika, književnika, gospodarstvenika a obrazložila je to u izlaganju sa samo trojicom, na liku i djelu književnika Josipa Kosora, slikara, kipara, grafičara i književnika Vanje Radauša i poznatog šumarskog stručnjaka Antuna Levakovića.

Kako su se aktivnosti isprepletale, svoje su uratke poslali Katarina Čeliković, o panonskoj topografiji u pripovijetkama i zapisima Balinta Vujkova, Zvonimir Pelajić, o europskim obzorima bunjevačkog i šokačkog identiteta, te dr. Ivo Djurok iz Pečuha o narodnosti i subetnicitetima u EU.

I da osječki dio zaključim izlaganjima najstarijeg sudionika i svjedoka svih dosadašnjih susretanja, Alojzija Stantića iz Subotice ta Marije Šeremešić iz Sombora. Alojzije je govorio o Surduku u Đurđinu, kojega su stari prokopali u vrime Austrougarske i zaključio da je rođen na salašu, tu je i odrastao, napravio neveliko kilometara do varoši, ali bi, da ga usud upita, rado završio na salašu.

Marija je u traženju odgovora ustvrdila da su Šokice iz Monoštora dovele Europu u Bačku. U nekoliko valova o tome svjedoče, najprije živeći na šlepu i putujući s muževima kroz Europu, a poslije odlazeći u Europu trbuhom za kruhom, skrbeći o svojim domaćinstvima europskom valutom, ostavljajući tamo svoju snagu, zdravlje i svoje najbolje godine.

Sutradan je sesija nastavljena u Somboru, u prostoru Gradske knjižnice, gdje je također predočeno još desetak uradaka. Odgovor na pitanje potražili su prof. dr. Helena Sablić-Tomić iz Osijeka, prof. dr. Milica Lukić, također iz Osijeka, prof Sanja Šušara iz Vrbanje i Ivica Ćosić-Bukvin, također iz Vrbanje, prof. Zvonko Tadijan iz Sonte, prof. dr. Marija Erl-Šafar i studentica Bernandra Mautner iz Osijeka, mr. Ljubica Gligorević iz Vinkovaca i Zvonimir Pelajić iz Plavne.