VINCENCIJA

Prije je bilo bolje …tragom jedne požutjele fotografije

piše: Slavko Žebić
Blagdan sv. Vinka je minuo ali uspomene nisu. Ne blijede. Gibarčani su oduvijek štovali ovoga sveca, zaštitnika vinara i vinogradara, a voljeli su se i hvaliti, da je baš u njihovoj planini, na njihovom potezu Fruške gore,  još rimski car Probus (276 – 282) zasadio prvi čokot vinove loze.

Istina, car je stolovao u Mitrovici, ali u 3. stoljeću, a Gibarac se u prvim listinama spominje tisuću godina poslije, 1302, pa naši preci moždi i nisu tada bili tamo, ali od stoljeća 7. jesu,  jer ta im je pjesma Dražena Žanka, najmilija.

Bilo kako bilo, Gibarčani su oduvijek uživali u vinu i svakoga 22. siječnja zazivali zagovor omiljenog sveca za dobar urod grožđa i obilje vina.

Gibarčani na ovoj fotografiji su pokojni. Vincenciju su proslavili na nebeskim vinogradima, pomno prateći što rade potomci. Međutim i oni su bili prognani. Samo su trojica umrla još dok smo svi bili u Gibarcu a šestorica su selila. Umrli su u Budimcima, Poganovcima i Čepinskim Martincima, no domaćin vinograda, Pava Bajivin, iako je umro u Hrvatskoj, sahranjen je u Gibarcu.

Pava je imao najveći vinograd u Gibarcu, lanac vinograda. Prevedeno na rajsku tekućinu, to je 40 – 50 akova finog vina. Ali, svaki je gibarački domaćin imao vinograd, a i podrum. E to su bila vremena.

Oni koji dulje pamte reći će, prije je bilo bolje. Da, složio bih se i sam, bili smo mladi i zdravi, a zdravlje je najveće bogatstvo. Ti koji dulje pamte znaju u je u gibaračkoj planini bilo na stotine lanaca vinograda.

Ta dvjestotinjak je imao samo mr. Kozjak, šidski ljekarnik, pa ostala šidska gospoda. Djed Ise Velikanovića ima je 5-6 lanaca vinograda na Brijestu, a Iso je poslije, kada je stekao slavu književnika, posesivno taj brijest prozvao šidskim.

E, nećeš bajo, brijest je gibarački. Tu kod Velikanovića imao je vinograd, par lanaca i birtaš Frica Spreizer, u čijem su se bircuzu upoznavali i ašikovali naši roditelji.

Svaki je Gibarčan imao vinograd i podrum. Vina i kulina, a i toga je bilo, pa je tu možda i ponikla šokačka pjesma „vina i kulina“.

A Gibarčani su se ponosili svojim Šokaštvom i uredno slavili sv. Vinka. Rano ujutu se prtio snijeg do vinograda, obično u grupicama po desetak, a na ramenu torba sa slaninom, kobasicom i svetom vodom.

I vinom naravno. Uvijek se prvo išlo do domaćina gdje će se slaviti Vincencija, pa domaćin okiti lozu kobasicom, da visi grožđe kao što visi kobasica. Oreže jedan čokot i posveti svetom vodom, a onda se moli Očenaš i zazove zagovor sv. Vinka za dobar urod i obilje vina.

Poslije se poškropi vinom, koliko kapljica toliko bobica, koliko ispijenih čaša toliko akova vina. I tako od domaćina do domaćina, od vinograda do vinograda, a onda povratak kod prvoga i spremanje objeda.

Slanina se peče i kruh se masti a kobasica se žvače u slasti, vino se toči grlo se moći. Sve u stihu i prozi, Bože pomozi.

A poslije pjesma, gibaračka, šokačka. Do prvoga mraka, a onda kući, kod domaćina čija je kuća najbliže planini. Pa večera, pa vino, pa pjesma. Do zore.

I tako iz godine u godinu. Posljednjih se godina već peklo prase na ražnju, a neke su grupe znale okrenut i janjca, kuhati čobanac i još trista čuda. No Vincencija je u središtu. I dalje se kitila loza, svetilo svetom vodom i vinom i molio Očenaš.

Danas, kada već dugo nismo tamo, svetoga Vinka slavimo u novim domovima, diljem Hrvatske. Mnogi su već podigli nove vinograde, Osječani na obližnjim brežuljcima, od Mišinog brda do aljmaškog i daljskog gorja, drugi u Baranji,treći na blagim obroncima Papuka.

Za Vincenciju se odlazi u vinograd, ponavlja se obred i slasni se zalogaj zalijeva vinom. Gibarčani su osnovali i udrugu i već nešto manje od dvadeset godina se okupe, uvijek za blagdan sv. Vinka i sjete se Gibarca.

Godinama već bude 300 i više Gibarčana i njihovih prijatelja na okupu, u dvorani se oreže jedan čokot vinove loze, izmoli očenaš i posveti svetom vodom. I vinom naravno. A onda praše tamburaši i opet do zore.

A za kraj riječ, dvije sa gibaračkim zetom, Icom Gajdašićem iz Kukujevaca:

–Dolazio sam ja i u Gibarac za Vinka i bilo je lijepo, ali neka se ne naljute, mi Kukujevčani smo to puno bogatije proslavili. Uvijek dva dana. Dan uoči već smo u vinogradima, spremimo svega što treba i s prvim mrakom počinje proslava, kuha se paprikaš, peče slanina i kobasica, točoi se vino.

Poslije, po mraku, od vinograda do vinograda, od domaćina do domaćina i pjesma. Pred zoru se vraćamo odakle smo i pošli, a ujutro ide kobasica na lozu, očenaš i sveta voda i molimo zagovor sv. Vinka.

I opet od vinograda do vinograda, od domaćina do domaćina. Svagdje se nešto pojide i popije i pridveče kući. Imam ja i ovdje vinograd, odem sa par prijatelja, posvetimo i zalijemo i vodom i vinom, ali nije ko tamo. Prije je bilo bolje… kaže Ica.