-E moj gospodine, kako se nekada tucalo u našem selu, kada sam ja bila mlađa
piše: Slavko Žebić
Za nedavnoga posjeta obitelji Hornjak, mojim Gibarčanima koji su već dvije decenije u Osijeku, po ko zna koji puta pričamo o Gibarcu i prohujalim, lijepim vremenima. Da, prije je bilo bolje, suglasili smo se. A kako i ne bi, ta bili smo mlađi i živjeli smo u najljepšem selu na svijetu.
Razgledamo i fotografije, Živka je donijela nekoliko punih kutija od košulja, a jedna mi zapinje za oko. Kaže, iz pedesetih je, bolje rečeno s konca četrdesetih, tamo, 48. ili 49. Uskrs je, a oni idu s mise pa stali na Krstini. Svakom u ruci šareno jaje a rijetki „sliker“ je naišao baš kada je počelo tucanje. Naravno, poslije mise a prije blagdanskog ručka. A uspomene naviru.
Krstina je, davno prije, bila centar sela. Tu je bila i crkva, na Lekinom guvnu, tu je bila i pekara, poslije je tu pekaru vodio Đuka Kolarević, tu je bila i mesnica, majstora Magića iz Šida, djeda od doktora Magića, a tu je bio i dućan obitelji Antić. Na Krstini je bila i „živa voda“, jedina poznata onodobna društvena mreža, gdje su se žene okupljale svakoga jutra, pretresale najnovije događaje i naprosto tračale.
I još nešto, na Krstini je bila i čudna kamena gromada, u obliku nepravilne kocke, teška bar nekoliko tona, za koju se pretpostavljalo da potiče još od rimskoga vremena, na čega su ukazivali neki čudni, već dobrano izbrisani reljefi. Taj su kamen gibarački momci gurali poput Sizifa, čas gore do Živke birtašice, čas dolje do Krstine, i nakon što smo protjerani još smo čuli za njega, no danas ga nigdje nema i nitko ga ne spominje.
Tu je bilo i najveće seosko raskrižje, jer tu je prolazio put, valjda još od rimskoga vremena, koji je spajao Mursu (Osijek) i Sirmium (Mitrovicu). Mještani i danas nailaze na kamene kocke u ataru. Poslije je centar preseljen nešto sjevernije, jer tu je prolazio novi put, u velikom je šoru sagrađena nova crkva, odmah do nje i škola, a nakon rata i zadružni dom.
Ali da se vratimo Uskrsu.
Uskrs je najveći kršćanski blagdan, a mi djeca, voljeli smo ga zbog čestitanja i poklona i naravno, šaranih jaja. Sjećam se, ustajali smo rano, jer zec je rano donosio poklone u gnijezdo, i išli od kuće do kuće. Najprije kod strica Pere. On je uvijek sestri i meni davao po dvobanku a nina Manda obvezno čokoladu, rijetkost u ono doba i naravno, jaje. I dok su im pokloni bili super, jaje je uvijek bilo „broća“, neoslikano i mjesnićavo obojeno.
Mama je jaja šarala voskom, ali nije baš bila vješta, ali kuća je bila na kraj sela pa su naša jaja uvijek bila najjača. Tetica je bila vještija od mame a bojila je i jaja u lukovici sa otiscima prvog proljetnog cvijeća, a prava je umjetnica bila teta Živka Lekićeva i tome jajetu sam se uvijek radovao.
Svilopis!Pa kad za Uskrs idemo na misu, ponesem naša i jaja od strine za tucanje, a svilopis umotam u maramicu, da se ne razbije u džepu, i izvadim ga tek pred crkvom. Da se vidi.
Taj običaj, tucanja za Uskrs, dopratio nas je i u progonstvo. I ovdje u Osijeku, osnovali smo Zavičajnu udrugu i okupljamo se redovito, obično za blagdan sv. Vinka, Vincenciju.
Ali i za blagdan Uskrsa, kada iznovljavamo običaj tucanja šaranim jajima i zovemo ga Gibaračka tucijada. Redovito se okupi stotinjak i više Gibarčana i gostiju, najviše djece, jer poanta i jest da se taj lijepi običaj prenese na djecu, koju od milja zovemo malim Gibarčanima, iako su svi odreda rođeni u Osijeku, Našicama, Zagrebu, Slatini, Virovitici…
I diljem Hrvatske naišao sam na pojam tucanje. istina, nevezano za Uskrs već za suncokret. Kao novinar obilazio sam čitavu Slavoniju i bilježio događaje vezano za običaje, pa sam prije desetak godina, možda nešto manje, nazočio manifestaciji KUD „Seljačka sloga“ u Šljivoševcima, koju su nazvali Suncokret mi urodio diko, a lokalni je pučki pjesnik dodao, milo janje, dođi na tucanje.
Bilo je tu 7 – 8 KUD-ova iz okolice, a najlipše su pivali domaćini, pa sam jednu snašu, moju vršnjakinju, zamolio za izjavu. Rekla je kako je to stari običaj u njihovom selu, kako se nekada, kada nije bilo kombajna, suncokret sjekao srpovima i tovario u zaprežna kola, a uvečer bi prijatelji i rodbina došli na tucanje. a priručni alat je bio drveni štapić.
Naravno, dolazili su momci i djevojke. Radilo se zdušno, jer suncokret se već sutra morao izvijati i predati u zadrugu, ali bilo je tu šale, priče, pjesme, pa se i kolo zaigralo. E, baš je bilo lijepo, priznala je uz uzdah ta moja vršnjakinja i još rekla;
–E moj gospodine, kako se nekada tucalo u našem selu, kada sam ja bila mlađa.
Ni trena nisam posumnjao u njezino priznanje.
I da se ponovno vratimo Gibarcu i uskršnjem tucanju. Na fotografiji koju podastirem malo je njih danas među živima, više ih je pokojnih, ali za mlade čitatelje da kažemo da su tu, s desna na lijevo; Živka Hornjak, Jela Šucina, Stanko Rezin, Jela Niketova, Marko Filin, Zlata Čolićeva, Ive Mandić, Mira Ugranova, Stipa Kolarić, Stipa Mališkov, Željko Žebić, Marica Fišerova i Mara Barišćeva, Marko Ivićev, Stipa Martinov, Tuna Milašćev, Stipa Vinkov, Iva Mutavdžić, Šima Mandić i Grga Šucin.