MOJE PRVO ODIJELO

Bez žene i novca nekako, bez odijela i kravate, nikako!

Marija Kukić (Iz sjećanja moga muža)
Majka je ostala udovica s petero maloljetne dječice od kojih je najmlađemu bilo tek nekoliko mjeseci. Živjela je na kamenitoj i škrtoj , ali prelijepoj grudi hercegovačkoj u kojoj je život ovisio o količini vode.  A voda je bila škrta baš kao i kraj kojim je protjecala. Jedina rijeka Ričina uglavnom je bila suhog korita, posebice u ljetnim mjesecima.

Bio sam više gladan nego sit. Trebalo je nahraniti tolika gladna dječja usta plodovima zemlje koja je tražila mnogo, a davala malo, na kapaljku. Majka, kao i većina žena toga kraja, ali i vremena, bila je nepismena, ali nježna, topla, brižna… Snalazila se na sve moguće i nemoguće načine samo da nama djeci osigura kakav – takav život dostojan čovjeka.

A tada, neposredno iza rata, stanovnici moje Hercegovine počeli su se iseljavati. Kamo? U Vojvodinu, Slavoniju… Kazali su:

„Tamo čovjek nikada neće biti gladan. Zemlja plodna, rodna, vode ima u izobilju. Idemo pokušati!“

I tako majka s nas petero nejačadi krene na put u nepoznato. Nije bilo lako. Ni hrana nije rasla na drveću kao što sam ja kao nezrelo dijete  tada mislio. Ni skromna kućica koju smo imali, nije izniknula kao gljiva iz zemlje. Ni skromni namještaj nije sam došetao iz tvornice…

Odjeća, obuća vrlo oskudna i trošna. Mlađi su nasljeđivali odjeću i obuću od starijih i tako se životarilo. I nije u početku, ali ni kasnije, bilo lako. Ni majci, ni nama djeci.

Ovdje u Slavoniji „dogodila“ se priča o mome prvom odijelu. Majka je kazala da je bilo od cajga.  (Riječ dolazi od njem. riječi Zeug ). To je vrsta pamučne tkanine niske gustoće i loše kvalitete. Kupila je ona platno od uličnih prodavača koji su hodali od kuće do kuće i nudili robu na prodaju. Prvi  vrsni šnajder bio je tek u drugom selu. Morao sam pješačiti do njega da mi uzme mjeru, a zatim nekoliko puta ići na probu. Sve ovo nije mi teško padalo jer sam znao:

„Bit će to moje prvo odijelo.“

Uh, kako je bilo prekrasno! A kako mi je tek lijepo pristajalo! Ne mogu opisati osjećaj zadovoljstva koji me je preplavio. Moje prvo odijelo kupljeno, šivano i plaćeno uz mnogo odricanja moje majke.

Nekako u to vrijeme u susjednom selu bila je seoska zabava i kirvaj. Naravno, išao sam tamo jer  ondje mi je živio dio rodbine. Nekoliko mojih mladaca i ja nakon seoske zabave sjeli smo na bicikle i uputili se kućama. Ali, gle nezgode! Pri povratku kući, uhvatio me je nemilosrdni pljusak. Pokisao sam do kože. Bio sam mokar kao miš – i ja i moje novo cajgeno odijelo.

Nemate pojma što se dogodilo nama –odijelu i meni. Odijelo se od kiše toliko skupilo da su mi rukavi bili do lakata, a nogavice do koljena. Izgledalo je kao da sam ga posudio od svog mlađeg brata.

A tada!? Majka je, vidjevši mene i moje odijelo u „umanjenom mjerilu“, uzela oklagiju i njome mi dobrano izravnala leđa. Još i danas po leđima osjećam taj „nježni“ dodir oklagije.

Možda zato danas, kada sam postao „svoj“ čovjek, imam neodoljivu strast prema odijelima. Moj neizostavni odjevni predmet gotovo za svaku prigodu bilo je – odijelo. Naravno, uz pripadajuću košulju i kravatu. Bez žene i novca nekako, bez odijela i kravate, nikako!