piše: Marija Kukić
O njima se mnogo sluša, piše, govori. Potresne slike i priče nude nam mediji. Dolaze iz svih krajeva: Sirije, Iraka, Afganistana … U potrazi za plemenitijim, ljudskijim životom ili u bitci za očuvanje vlastitoga života.
Putujući tjednima i mjesecima u neizvjesnost, u nepoznato prelazili su tisuće i tisuće kilometara na sve moguće i nemoguće načine nadajući se da će pronaći neko mirno mjesto, tihu oazu mira gdje će moći nastaviti život vrijedan ljudskog dostojanstva. Mnogi od njih, njih stotine i stotine uistinu su već našli “takvo mirno” mjesto u dubinama Sredozemlja.
I naš brod pomaže u njihovom spašavanju. Tko zna koliko je migranata spasila posada našeg „Mohorovića?“
Sve napisano uglavnom je poznato, no ja bih htjela reći da sam uživo bila svjedokom dijela izbjegličkog života. Da. Uživo. U Beogradu kod autobusnog kolodvora.
Kada sam izišla iz autobusa prvo što sam ugledala bio je park prepun ljudi. Pomislila sam:
„Što ovoliki ljudi rade u parku?“
Nisam tada znala da su to migranti. Bili su u manjim skupinama i zaposjeli su svaki kutak, svaku klupu, svaku i najmanju hladovinu koja će ih makar malo zaštititi od uzavrelog kolovoškog sunca.
Pogledala sam oko sebe. Bila je to ogromna vojska odraslih mladih muškaraca, žena, nejake dječice, trudnica, bilo je i staraca. Oko njih ležale su razbacane vrećice, raznorazni zavežljaji, bočice s vodom … Uglavnom sjede, ne buče, ne prave nikakav nered. U blizini se nalaze slavine s pitkom vodom. Nešto dalje su mjenjačnice (u gradu ih ima ni broja im se ne zna), a na njima su rukom ispisani natpisi, mislim na arapskom pismu, da oni koji imaju što promijeniti, budu upućeni gdje to mogu učiniti.
Idućih dana migranti su dobili nekoliko cisterni s pitkom vodom da se mogu okrijepiti za vrijeme nesnosnih vrućina koje su vladale tih dana i da mogu obaviti najosnovniju higijenu – oprati ruke, noge, umiti se, oprati zube. I to sam vidjela!
Sljedećeg jutra iznenadila sam se što je park uz kolodvor bio prazan. Kamo su nestali ti ljudi? Onda sam ih ugledala! Premješteni su na drugu stranu ulice jer se čistio park u kojemu su bili smješteni. Usisavano je smeće, jakim mlazovima prala se podloga.
Što reći? Znamo kako su mnogi iz vrha politike „blagonakloni“ prema ovim ljudima. Ne žele ih u svojoj zemlji.
Zašto se ne ugledaju na malog četverogodišnjeg dječaka Niklasa koji je na pitanje:
„Ima li u tvom vrtiću stranaca?“ bez imalo razmišljanja spontano i iz dubine duše i srca odgovorio:
„Nema – tamo su djeca!“
Ovaj četverogodišnjak dao je odličan primjer kako u svakom ljudskom biću trebamo vidjeti i spoznati – čovjeka.
I zato, ugledajmo se u njega! I držimo se one latinske:
„HOC FACIAS HOMINI, QUOD CUPIS ESSE TIBI!“
Ili u prijevodu: „Čini ljudima ono što želiš da tebi čine!“
Tamo gdi su djeca,tamo se znade što je istinska ljubav,jer djeca ne znaju glumiti, ni manipolirati ljudima.
Marija, duboko, duboko je dirnula u srca jedna jednostavna upitna rečenica i jedan jednostavan dječji odgovor:
“Ima li u tvom vrtiću stranaca?”
“Nema- tamo su djeca!”
Mare, lipo pišeš!
Puno pozdrava!
Iskazat ću svoje skromno mišljenje na ovo potresno
svjedočenje dijela patnje tih jadnih ljudi. Svi su oni
negdje i nekako živjeli ,u zemljama svojih korjena.
No bahatost velesile koja se hvali svojom “demokra-
cijom” poljuljala je sve te sisteme koji su živjeli svoj
tradicionalni život. Rezultat toga su do danas nevi-
đeni egzodusi koji više nikad neće prestati. Najveću
cijenu toga platit će ti mnogobrojni ljudi a na kraju
cijela Europa, a zločinci će ostati nedodirnuti jer su
daleko preko oceana………….