DRUGORAZREDNI POŠTENJAK

U Titova vremena autom od Broda do Zagreba bez vozačke

Joža Prudeus
Moglo se. Pokušaj danas Trgom maršala Tita, ili Titovom ulicom…

Ajme, koliko se toga ipak lijepoga, unatoč ružnim vremenima, dogodilo meni i mnogima oko mene.

Srećom da sam ponešto uspio zapamtiti. Evo jedne, nije bogzna kako smiješna, ali možda prođe!

Zdenko, umjetnik, kipar ali i zafrkant od formata, bješe jedan od rijetkih kojeg ni najbliži nisu mogli do kraja pročitati. Koliko li sam se samo puta prevario u gonetanju njegovih postupaka.

Neumoran u borbi s glupošću oko sebe, koristio se taktikom prikrivanja svojih misli i nakana.

Tako mu sugovornik nikada nije bio siguran, govori li Zdenko ozbiljno ili sprema psinu. Znao je, tobože kroz šalu, itekako zapapriti drugaricama iza šaltera ili nasanjkati drugove po kancelarijama. Užasavali su ga činovnički automati, birokratske krutosti i partijske gluposti.

Volio je partijaše, posebice je naše domaće gmizavce i puzavce s užitkom na tanak led navlačio. U povjerenju laži im priopćavao da bi ih osramotio i raskrinkavao kao obične tračibabe i tužibabe koje su umjesto masne kosti od nadređenih dobivali po nosu.(…)

Bilo koja općinska vrata, pogotovo ona u ondašnjim supovskim ili milicijskim stanicama, zaobilazio je u najširem luku.

Tako pamtim dugo, dugo je trebalo da dobije ili zamijeni ličnu kartu – jednostavno su ga slali od mila do nedraga, a njemu se nije jednostavno išlo.

Pasoš nije ni tražio znajući da bi ga mjesecima pozivali, prozivali, ispitivali, a na kraju mu ga ne dali jer su tako unaprijed odlučili. Nije im davao priliku da uživaju kako ga ponižavaju.

Bio je akademski kipar, a kada se javljao na natječaje znao je, opet, unaprijed da će posao dobiti parijski poslušnik i ljubimac. Stoga je slao zamolbe iz pukog hobija kako bio odbijenice slagao kao filatelist markice u album.

Kako u svakom zlu ima nešto dobroga, tako je unatoč nadležnima, uspio proživotariti čestito pola stoljeća da nije mijesio u glini partizanke, bacačice bombi u dalj, partizane u troskoku, poprsja s trorogim kapama ukrašene petokrakama na glavama.

Budući da nije bilo uobičajeno u ta olovna vremena kao u ona zlatna umjetnička, podizati spomenike nekakvim Dobrilama, Tinovima, Augustima, Marulima, Ruđerima i sličnima, moj prijatelj bio je umjetnik s diplomom bez šanse.

Nije nikoga moljakao, nije prosio, a budući da je imao krive neprijatelje, okružio se pravim prijateljima. I živio časno i čestito. Vidi– vidi kako mi se u zadnju riječ prethodne rečenice čestito, ušuljao mali tito na velika vrata.

Šalu na stranu jer ono su bila više škakljiva, nego šaljiva vremena.

Sada kada sam prijatelja Zdenka donekle skicirao, sada bismo mogli i dvije šaljive i sto posto istinite.

Obje su vezane uz prometovanje, onovremeni: saobraćaj.

Kad je Zdenko, tko zna kako uspio, ali jamčim pošteno, skupiti i kupiti polovni automobil nekakve žnj klase, morao se, kao i svi ostali koji su željeli vozačima postati, prijaviti za polaganje vozačkog ispita.

I jest.

Budući da je bio miran i staložen, mjesecima je svjesno i savjesno je učio te oprezno, sigurno i sve sigurnije vozio. E, sad ga dečekaše.Budući da je pismene testove začas i bez greške riješio, glavni inspektor se potrudio da mu zapapri, ispit pa je izmislio kako Zdenko:

– Odlično vozi u rikverc, ali presporo zaobilazi lijevom stranom.

I pade. Poradovali se drugovi kako će ga doskora ponovno imati priliku vidjeti, ponovno mu novce uzeti, makar mu dlaku u jajetu tražili. I to, tako jedno dva-tri puta.

Taman posla. Preponosan je bio Zdenko: jednostavno je sam sebe vozačem proglasio i vozio!

I koliko pamtim, nikada ikakvu nezgodu imao, nikada ikoga vožnjom ugrozio. Jedino bih se ja zgrozio kada bih se s njime vozio. Dok bi on promatrao prometne znakove, ja bih zrikao otkuda će ispasti drug milicioner.

No imao je on i deveto čulo: u koje vrijeme voziti, kojim smjerovima, kamo nikada, kamo katkada.

I nikada nije dolijao liscima koji su ga čekali i vrebali.

Silno me čudila ta hrabrost, njemu svjesni inat i ponos, da bih se jednom uživo uvjerio, i moram priznati uživao, kako je Zdenko u zamku uletio i iz zamke izletio.

Odlučio on poslom u Zagreb (ujutro polazak, uvečer povratak) svojim autom i svojom vozačkom dozvolom.

Ma zašto je baš mene pozvao da mu pravim društvo, kada je znao da sam po pitanju milicije tanak.

Kad sam prijateljski na prijateljev poziv ipak pristao, nisam mogao nego brundati prvih pedesetak kilometara Autoputa bratstva i jedinstva i bratski ga upozoravati da je ovo jedinstvena prigoda da obojica zaglibimo i zaglavimo.

On se sam mrtvo hladno smijuljio i vozio dalje.

Evo i Novske.

Opaaa, jesam li imao pravo: evo s desne strane i marica i saobraćajna milicija.

Od straha mi se vid izoštrio, iako je vidljivost bila itekako dobra.

– Evo ih! – prošapćem ja dok mi se lice u kreč pretvorilo.

– Da, pa? Eto njih, evo i nas – odgovori Zdenko te pravodobno izbaci žmigavac udesno i uredno se zaustavi uz dvojicu mrguda.

Otvorio prozor, poželio im dobro jutro i priupitao uljudno, staloženo i ozbiljno:

– Lijepo vas molim, koliko ima kilometara do skretanja za Banjaluku?

Zatečeni drugovi Zdenku odgovore, a on s osmijehom:

– Najljepša hvala – i još pridoda – pozdravite nam druga Svemira! – te dobivši odgovor, široko se nasmiješi, izbaci žmigavac ulijevo te kao pravi pravcati s vozačkom, oprezno propusti nadolazeća vozila i lagano krene cestom.

Ona dvojica, pogotovo na spomen druga Svemira, prinesoše šake šapkama.

I gotovo. Jasno, nisam se s njim vraćao.Sigurnije mi bi ostati dan dva u Samoboru kod rodbine. (…)

Nakon dogodovštine na autocesti, nađosmo se jedne večeri Zdenko i ja u brodskom Dingaču gdje smo rado navraćali na slane ribice i vrsno, trsno dalmatinsko vino. Kod Pere!

I čuh pouku:

– Uopće nema problema. Samo moraš dobro gledati da ti njih prvi opaziš te im priđeš sam, a ne da te zaustavljaju. Jer… I onda lijepo, hladnokrvno ih priupitaš nešto važno kako bi ih uvjerio da si ozbiljan sudionik u prometu i kako cijeniš njihovu službu.

– A drug Svemir? – znatiželja me kopka.

– Svemir? Pa to je njima dvojici nadređeni. Glavna policijska faca na tom terenu. Uvjeriš li ih, na prepad da im šefa znaš lično i personalno pustili bi te i da voziš na tri kotača. Sve sam glavnije glavonje popisao i redovito pratim postavljanja i smjene. Tako znam za brodske, novogradiške, novljanske pa sve do Zagreba drmatore i siguran sam da će pri spomenu njihova imena tresti se gaće drugovima u uniformi.

Eto – kaže Zdenko – moga jednostavnog recepta. Iskušao ga je češće i uvijek upalilo – otkrio mi Zdenko svoju vožnju bez vozačke.

Ja sam samo jednom njegov recept kušao i nisam bio raspoložen više ikada vraga za rep potezati. Uostalom, što bi bilo da je onomad jedan od one dvojice bio glavom i bradom drug Svemir?!

I druga. Istinita.

Budući da se više nisam dao nagovoriti na auto avanturu, morao Zdenko popustiti. Ako je htio da mu pravim društvo u Zagreb i natrag, morao je prihvatiti vlak kao moje prometalo.

I tako, jednom dogovorismo kasnonoćni ili ranojutarnji, kako hoćete, negdje oko jedan nakon ponoći.

Došao sam sat ranije, stao strpljivo u red (red je red) pred blagajnom u kojoj je dremljivi prodavač spavao iza natpisa blagajna ne radi (veoma pismena poruka, nije mi poznato radi li igdje u svijetu blagajna umjesto blagajnika ili blagajnice?)

Desetak minuta prije vlaka, koji je već u dolasku kasnio 70 minuta, kupih kartu, jasno, za drugi razred. Onaj čuveni drvenjak. Ma kakav prvi, to je bilo preskupo.

To što Zvonka još nema nije me zbunilo jer on je takav – nikamo nikada nije žurio – pa sam imao osjećaj da je tog hladnog, mračnog jutra unaprijed u svojoj glavi i kašnjenje vlaka predvidio.

Konačno – evo ga. S noge na nogu. Pokažem mu netom kupljenu kartu priupitavši kratko:

– Tvoja? Imaš?

Samo je rukom nerazgovjetno mahnuo, ali glavom klimnuo što protumačih kao da je to sredio čak dan-dva ranije.

Stiže vlak. Pišti parnjača. Oči peče oštri kiseli smrad ugljena koji mokar cvrči dok ga pomoćni vlakovođa lopatom u peć nagurava. A kroz dimnjak frca vatromet.

– Ovdje ćemo – dohvati se Zdenko sleđenog, crnomasnog rukohvata.

– Neeeee – pokušavam ga upozoriti na očitu zabunu – to je vagon prvog razreda, naš je ovaj do njega – pričam hitajući dalje. Žurim, a žurba suvišna jer su parnjaču otkvačili i na pojilo odvezli.

– Nema veze – čuh da je promrsio utrpavajući se tvrdoglavo kamo je naumio.

Već je vlak stenjao negdje oko Nove Kapele kad se nađosmo i započesmo prepirku.

– Pa gdje si? – reče otvarajući kupe u kojem sam na drvenoj klupi stražnjicu žuljao, a glavom truckao o tvrdu bukovinu – otvaram, zatvaram, budim zaspale, umorne putnike, a ti ovdje.

– Pa tu su bila tri slobodna mjesta. Sjeo sam i čuvao tebi jedno.

– Ma jok, do Zagreba ćeš odrvenjeti u tom drvenjaku. Idemo k meni u prvi. Nije bogzna što, ali mekši, udobniji. Istina smrdi po čikovima (bez obzira na natpise pušači-nepušači), ali su mekši za sjediti i glavu nasloniti.

– Kako prvi kad na mom malom smeđem kartončiću karti slovima i brojkom piše: drugi razred!? Neću se igrati? Neću se s kondukterom prepirati? Neću, uostalom, plaćati kaznu.

Što sad? Ja ni za živu glavu u prvi, a niti on k meni u drugi. Rekoh mu neka ode gdje je naumio i vidimo se u Zagrebu.

On uporan, žao mu da se drndam na drvenom, a krivo mu da nismo zajedno. I predloži srednje, rješenje.

– Hajde kad si tvrdoglav i plašljiv idemo četiri vagona naprijed tamo je jedan polovičan – do pola prvi, od pola drugi pa će nas dijeliti samo vrata i zid (s jedne strane meka crvenim suknom presvučena spužva, a s moje jasno opet gola golcata bukovina).

– Ipak – kaže – bit ćemo barem bliže, a ne deset vagona udaljeni.

Ovaj mi se prijedlog dopao, i strašljivcu bio od prve prihvatljiv. Uzeh svoju nekakvu nikakvu prtljagu, pozdravih dosadašnje supu(a)tnike – i evo nas u vagonu polovnjači.

Otvorim vrata odjeljka, i za divno čudo, bilo je mjesta taman za obojicu. No ne bi njega trojica mogla nagovoriti da se drnda na daskama. Istina bilo je mjesta (po brojčanim oznakama) još za šestero, ali na jednoj strani jedna ljudina ispružila se koliko je duga i široka, glavom na sjedalu 34, trbušinom na 35 i 36, a noge skvrčio na trideset sedmici. Uredno se izuo, ali ne bih sada o tome.

Ja sam sjeo nasuprot njemu stisnuvši se uz vrata. Uz prozor mlada mama kojoj dječarac san spavao glavicu utisnuvši u krilo, a mene mališana pritiskivao nožicama kada bi se protegnuo.

Oko Nove Gradiške i ja hodnikom noge protegnuo.

Zavirih u Zdenkov crveno–plišani apartman i pod plavičastom za spavanje prigušenom svjetlu, vidjeh četiri slobodna mjesta. Zdenko prekrio glavu zastorom, ne tako skoro opranim, ispružio se od prozora sve do vrata. Jedino nije kao onaj moj izuo cipele.

Nasuprot njemu muškarac stisnuo bocu piva među koljenima, te žena, možda mu supruga, tko bi ga znao, koja u četiri ujutro prisiljava desetogodišnjaka da oglođe pileći batak. Ovaj to očito čini s oduševljenjem, zaključujem po suzama što tek što nisu krenule iz nabreklih očiju.

– Karte na pregled – prekinu mi pregledavanje kondukter.

Pružih, on uredno procvika rupicu, ali uz:

– Hvala – upozori poprilično oštro – imate drugi razred pa, izvolite, pređite s druge strane(!) vrata.

Čitaj sad ovo: hodnik na vlas isti u prvom i drugom razredu i sad ja, budući da sam drugorazredni putnik, moram poslušno preći s druge strane vrata. Inače.

Ne znam, ali red je red, i ja reda radi učinih naređeno.

Drug kondukter upali svjetlo u prvorazrednom kupeu ponavljajući jednu od uobičajenih upitnih:

– Dobro jutro, ima li tko novi?

Muškarac s pivom među koljenima, žena s masnim prstima od piletine, i dječarac s mrvicama od bivšeg batka oko usta zanijekaše glavom. A znate tko se javio tako odlučnim glasom da je drug kondukter istog trena utrnuo svjetlo, pozdravio službeno i uljudno? Javio se Zdenko žmirkajući:

– Nema. Svi od Šida!

– Hvala, oprostite na smetnji i sretno – i navuče kondukter zastor na vratima.

A ja? Ja poštenjačina s uredno probušenom kartom u džepu, stojim na hodniku drugog razreda koji je na vlas isti kao prvi, a Zdenko bez ikakve karte zaigrao pravu:

– Nema. Svi od Šida!

Reče on to tako ozbiljno i odlučno da je ne samo kondukter povjerovao nego sam i ja sam posumnjao jesmo li se, uistinu, Zdenko i ja ukrcali u Šidu ili Brodu.

Tja, hrabre i bozi čuvaju. Meni bi sigurno iza:

– Karte na pregled – slijedilo:

– Izvoli van na prvoj!