Da si lud, znala sam, ali ovoliko…
Joža Prudeus
Bože moj, kako li godine lete. Lete? Prolete, odlete i još k tome nisu selice da bi se vratile.
Gdje su te godine kada sam put Novigrada via, uvijek mi drage Rijeke, Kvarner expresom koji bi iz Zagreba polazio točno u 6. 20, a stizao na kolodvor ovog ljupkog grada na vrijeme ili tek kojih pola sata zakašnjenja.
Uglavnom negdje oko devet i pol puklo bi mi more pred očima odozgo s Gornjeg Jelenja. Što su četiri sata, a katkada i ponešto manje, za punih 180 (slovima: sto osamdeset) kilometara.
No, kako rekoh godine lete, a što su četiri sata prema četrdeset godina?
Da me sada derete kao Musa jarca, ne bih se sjetio koje se godine zbilo ovo, pod ovim naslovom, u spomenutom vlaku koji je hitao na obalu plavoga Jadrana.
No prije negoli, po sjećanju, istinitu zgodu ispričam, moram priznati da sam prometala volio ovim redoslijedom: cipelcug, bicikl, seoska kola, vlak, autobus. I lađa po mokrom. Dapače. Zrakoplov je, što se mene tiče, jedno obično spadalo, propadalo koje bez veze nebo buši. Tko ga samo izmisli. Bio ja u njem, na silu, jednom i nijednom više. Aaaaa, neće me dobiti.
Za duža putovanja ipak sam najvolio vlakovožnju.
Ulazim u priču.
Drnda on po svome a ja udarim šetnju od zadnjega vagona do lokomotive kamo mi, tko zna zašto, vlakovođe nisu dopuštale pristup.
I dok ja tako pet-šest puta gore-dolje, s nekoliko predaha u vagon-restoranu, eto ti mene već na pola puta.
Volio sam tu šetnicu u vlaku. Vrijeme brže mine, osim toga vidiš svakojakog svijeta: žensko, muško, staro, mlado; čuješ svega i svačega, vidiš natezanja konduktera s putnikom bez karte; gledaš i uživaš u raznovrsnosti poputne ponude s jelovnika (mislim nitko ništa ne nudi, nego ti gledaš i biraš). Uglavnom bijaše tu svakojakih poslastica; sendviča, kako u koga – s umetnutom somericom, tu i tamo tanke šunkerice, pa pohana piletina raspacana po masnim prstima, a ako se kome put poklopio s nedavnim kolinjima, zamirisaše, ne samo odjeljkom nego i hodnikom, čak kroz zatvorena vrata, čvarci i tlačenice…
I to tako najmanje dva obroka do Generalskog Stola.
Dugo se već nisam tim vlakom vozio, no vjerujem da i danas šetka, ili u službenom odjeljku dremucka dok, zlu ne trebalo, ne mora uredovati policajac koji je, tako se obično kaže u pratnji vlaka.
U vrijeme, o kojem nikako da počnem zgodnu zgodu kazivati, bijahu to dvojica-trojica, obavezno smrknutih, a često i brkatih drugova milicionera. E, njihova se služba službeno zvala sprovodnička jer su bili milicajci sprovodnici. Dakle, dok sam ja obično imao u vlaku dobar provod, oni su imali naporan sprovod.
Sjećam se krasnog malog mjesta, koje se iz vlaka uopće ne vidi, lijepog imena – Moravice. U ono vrijeme imale su Moravice i nadimak srpske, pa kao takve, bile napisane ćirilicom na željezničkoj stanici i latinicom na kolodvoru: Srpske Moravice.
Pamtim ih najviše po uvijek istoj priči, tu se čekalo, tko zna koga i zbog čega, dobrih pola sata i više. Točno, sad mi sinulo, tu su se mimoilazili vlakovi, onaj iz Rijeke i moj iz Zagreba. Dok su tako jedan drugoga čekali, ljudi bi išetali van ako je bilo lijepo vrijeme te na slavini punili boce svježom hladnom gorskokotarskom vodom. Dobro, u ona vremena bilo i onih koji su pod slavinom umivali snene oči, ili osvježavali – natečene noge.
Bilo ih i koji su u kolodvorski bircuz navratili da se dotoče. Lokomotive su lokale vodurinu jer sad treba potegnuti uspon uz planinu. Ja bih obično skoknuo do kuglane, jer kako rekoh vremena na pretek, te uz kakvu oranžadu i slično, promatrao kako putnici krate vrijeme rušeći čunjeve.
Nije bilo straha da će vlak bez nas krenuti jer prvo bi s grmljavinom, cviljenjem kočnica i pištanjem pare stigao vlak iz suprotnoga smjera, zatim bismo čuli zviždaljku i prometnika:
– Polaaaaaaaaaaazak!
Eto, dok bio on to rastegnuo kao harmoniku, mi bismo već bili vlaku na stubama.
Konačno idemo u priču.
Sjedim sam u odjeljku na plišanom, tu i tamo cigaretom spaljenom sjedalu, a s lijeve i desne strane umjesto suputnika raširio hrpu novina. Jedne sam kupio u Samoboru, druge na zagrebačkom Glavnom kolodvoru, a pet-šest drugih našao ostavljene na sjedalima ili gore na rešetkama gdje su se slagale torbe i kovčezi.
Svoje sam prolistao, naslove pročitao, a nije onda kao ni danas u novinama bilo previše toga vrijednoga za štiti. Radije sam šetao očima po lijepim pejzažima lijepe naše Banovine.
– Kaaaaaaarlovac! – začuh prometnika.
Prilično je putnika ušlo, dvoje-troje izašlo. Sad desetak minuta traje ono muvanje po hodnicima, traženje mjesta, otvaranje i zatvaranje odjeljka s kratkim:
– Ima li koje slobodno?
– Dva?
– Hvala – odgovara onaj kome se posrećilo.
Posrećilo se meni da mi moj mir i baš ugodno, jasno, i udobno samovanje prekinu pitanje:
– Ima li mjesta kod vas?
A vidi čovjek da umjesto četiri putnika s jedne i četiri s druge strane sjedim sam, samo okružen raširenim novinama.
– Slobodno – odgovorih i na brzinu skupih cio kiosk novina sebi na koljena.
Ušao muškarac srednjih godina, kakve sam ja imao prije recimo dvadeset godina, za njim žena očito supruga i mladoliko djevojče za koju pretpostavljah da ime je kći. I bio sam u pravu jer nije sjela pored mene, nego se sve troje stisnulo meni sučelice, nakon što je suprug-otac utrpao prtljagu iznad glava.
I kako to obično biva u takvim prilikama započe dugi muk, tek s vremena na vrijeme ovo troje šaptalo ponešto, vjerojatno nevažno, bezvezno, očito s nelagodom da se razglasaju pred neznanim suputnikom.
Moram priznati da mi s početka bijaše zbog sveg toga pomalo neugodno i jedna sam očekivao ona uobičajena pitanja:
– Vi idete u Rijeku?
– Kad stižemo?
– Molim vas, koliko je sati (pa i kad pitač ima uru na rukama)?
Nakon tih, već slijedi druga skupina pitanja:
– Vi ste iz Zagreba?
– Kamo idete? Službeno? Na odmor? A vi? Ozbiljno? Ma nemojte?
Ta su pitanja uvod u treću skupinu kada skoro ispadne da su se negdje vidjeli da i jedni i drugi poznaju nekoga trećega ili petog…
Ovog puta oni šapću, a ja? Ne znam kamo bih s očima, kamo s rukama.
Što imam gledati u gospodina tatu? Nije pristojno zuriti u gospođu mamu, zagledati se u vjerojatno gospodičnu, ne bi bilo uputno da me u sebi ne proglase dripcem, huliganom, prostakom, neotesancem.
Gledajući dolje preda se ipak sam uspio zirnuti i vidjeti da je dama bez zaručničkog i vjenčanog prstena. Nešto se zlatilo, vjerojatno dar od bake ili od kumova prigodom firme ako se krizmala. Ili su joj tatica i mamica prstenčić darovali za položenu maturu.
Osjećao sam se pomalo nelagodno. Da blejim kroz prozor? Znam napamet svako brdo, svaku šumu, svaku brklju.
Nema druge, idem ja na prvu.
Raširih ja na krilo velike novine s još većom križaljkom i dadoh se na posao: vodoravno, okomito, okomito, vodoravno. Upisujem. Pročitam, stisnem oči, razmislim i slova u kvadratić.
Vlak nije uspio prohujati pored dvadesetak Andrijinih križeva, prva križaljka riješena više od pola. Pri kraju sam i sad brže jer imam raspoloživih slova za točna rješenja na pretek. Gore, dolje, i praznih kvadratića sve manje i manje.
Gotovo. Za desert načrčkam, nakon pola minute razmišljanja, rješenja ispod četiri dolje priložena rebusa.
Slegnem ramenima, presavijem novine, a u ruci mi enigmatski časopis. Križaljki kao u priči: mamutice, osmosmjerke, ekološke, športske, manekenske, pa onda hrpa bradatih viceva, što jasno nezainteresirano preskačem te odmah uskačem u prazna polja idućeg križ – kraž izazova.
Mili Bože, čuda golemoga, kako mi ide od mozga i ruke. Reklo bi se brže pišem, negoli mislim.
Vlak usporio, ja ubrzao, vlak ubrzao, ja dovršio od korica do korica. No tu su još dvoje dnevne novine, a subota pa u prilogu nekoliko stranica za enigmatičare sladokusce kakav sam ja.
Ipak. Za minutu odložih novine, spremih kemijsku, te pažljivo da ne drmnem koga od suputnika u koljeno, jer vrag vlak se ziba, trza, skakuće, uvija, zavija, izađoh iz odjeljka da protegnem noge i utvrdim gdje smo.
Dok prepoznajem usputne kućice na zavojima, breze i borove po brdima, grmove prepune crvenih bobica uz prugu, usput u ne baš čistom, ali dovoljno da mogu nazrijeti, vagonskom prozoru primjećujem zanimljivu priču u odjeljku. Onako meni iza leđa.
Gospođa gospodina trknula lagano laktom u rebra pokazujući na hrpu mojih ispunjenih križaljki.
Gospodin muž napravio nekakvu dosta čitku facu kao: nije za vjerovati kako taj čovjek (riječ je o meni, dakako) to rješava kao od šale. Da je tako, kao što mislim, primijetio sam, opet preko leđa, kako tata ljubimici pokazuje na kup mojih išaranih novina i gotovo da se troje ne križa od ugodnog (jamačno) iznenađenja kakvog suputnika imaju.
Ona samo blaženo prevrnu okicama.
Vraćam se, skupljam novine, urednost je urednost, skidam torbu, vadim Ujevića. Prije negoli otvorih, ipak pogledah sve troje s desna nalijevo te se dobrosusjedski osmjehnuh. Da ne misle da sam divljak samoživac. Zatim listam Tina kao starog znanca, onako na preskok, bilježeći na ceduljicu samo stranice dvanaest odabranih pjesama. Ceduljicu pod koricu, Tina posjedoh pored sebe na prazno sjedalo.
Sada do kraja rasporih patentni zatvarač torbi i, ono, nešto tražim. Kopam, kopam, tražim i, jasno, nađem: Blago latinskog jezika – sentencije i citati.
Sljedećih petnaestak minuta samo sam mimikom razgovarao s ponuđenim tekstovima. Čas bih podignuo, čas skupio obrve, izbacio donju usnu, zaklopio oči ili širom ih otvorio, osmjehnuo se ili smrtno uozbiljio na Cicerona, Plinija mlađeg i starijeg, Kvintilija, Catilinu, Vergilija i inih drugih mudrih verglaša.
Progutavši desetak nasumce otvorenih stranica, zaklopih i latinske mudrijaše. Položim knjigu sebi s desne strane pa ponovno počeh rudariti po torbi. Toliko sam je raširio da su preko sjedeći suputnici mogli zapaziti da je unutra skoro pa cijela polica knjiga i knjižurina, a ne hlače, gaće i košulje.
Da im znatiželju ublažim i utažim, vadim, pročitam naslov i slažem pored sebe: Lorca jasno na španjolskom, Prevert na svom materinskom, Antologija filozofskih tekstova…Vadim, čitam, slažem pored sebe. E, to sam tražio, odgovorih u sebi tako jasno da su zamijetili. Stavih u krilo jednu pored druge dvije ponajdeblje – Kuran i Bibliju.
Ne znam što su moji suputnici po svjetonazoru, stoga imam za svakoga ponešto.
Sljedećih nekoliko stotina telegrafskih stupova promakoše uz prozor, a ja sam pozorno i to prstom idući po redcima, čas niz Izajiju, čas uz arapski iscrtane sure.
Zaklopih obje ove dvije dragocjene knjige, ali njih vratim u torbu. Pod ruku mi neplanirano dođoše Mrtvi kapitali, te odmah onako ležerno bacih Jozu Kozarca s druge strane neka pravi Tinu društvo, a izvadih kapitalno djelo Kapital herr Karla Marxa.
Izvadih ovu debelu najviše zbog druga oca jer nikad se ne zna možda je privrednik, odnosno političar (a to je u to vrijeme išlo pod ruku) u kojem od jugo OUR-a ili čak u SOUR-u!? Možda ga oraspoložim jer je ustao i u hodnik izašao dok sam Bibliju i Kuran listao. Napokon, to je ono čime ću zasladiti putovanje.
Ustadoh a Marxa stavih na mjesto gdje mi je bila stražnjica i uz naklon izađoh iz odjeljka. Da ne lažem, otišao sam u vagon-restoran i isplahnuo grlo s dva deci babića. Ajme, što je skupa ova tekuća lektira u bočicama.
Vratih se natrag, Marx na mjestu gdje sam ga ostavio. Čuvao mjesto umjesto mene. U znak zahvale nisam ga ni dirnuo, nego sam započeo sa spremanjem knjiga u torbu jer dok sam ja tako vadio, čitao-ne čitao, prošle i one čuvene Moravice. Propustio sam, sav začitan, nedočitan, skoknuti po vodu, svratiti u kuglanu.
Nema veze, bit će drugi put.
Važno je jedino da sam bio pogrešno pročitan od troje tihih suputnika. Stigavši na riječki kolodvor, s njihovih sam lica, na rastanku, čitao sljedeće:
S djevojčina:
– Najobičniji frajer i hohštapler. Što mu je trebao, šonji jednom, taj dugometražni film. A sigurno je glup kao noć.
S tatina:
-Mladi drug je veoma načitan! Student? Profesor? Premlad je. Čovjek širokog spektra interesa! Obrazovan. Poliglot. Čak erudit! Možda običan trgovački putnik?
S maminog:
– Da mi je njega za zeta, a ne onog knjigovođu.
A cijela je priča ustvari veoma jednostavna. Prije polaska na put utrpao sam sve spomenuto upravo s nakanom da nekome prikratim putovanje u mudrovanju. Nisam kriv što je baš ova trojka zalutala u moj odjeljak. Uostalom, savjest mi je mirna, prvi su pitali:
– Je li kod vas slobodno?
Ostavio sam torbetinu u garderobi do povratka, našao se s Borisom, Sonjom, Žužom pa s ovom trojkom radosno put Novigrada.
Kada sam Davorki ispričao priču iz vlaka, rekla je:
Da si lud, znala sam, ali ovoliko!?