Petnaesto proljeće poslijeratno
Mirko Popović
Zastala na visećem komadiću prozorskog stakla tko zna kada napuštenog vagona činilo im se da ju je napokon smirila vrelina lipanjskog sunca, te da će odahnuti od njena zujanja koje reže mozak. Po njihovim usputnim kriterijima ta muha je kao programirana bezrazložno neprestano uzlijetala kružno se i besciljno vraćajući ateriranjem čas na jedno, čas na drugo mjesto.
Proljeće je bilo. Ono proljeće koje svojim vlažnim i blagim dlanima uljuljkuje nadu u sutra i ziba vjerovanje da će se i nakon uništene zemlje korak po korak buditi mehanizmi za opstanak. Sad ih je popodnevna pripeka tjerala u hlad, bilo kakav i bilo kamo, makar i u visoku travu zarastao i razvaljen željeznički vagon pored koga su prolazili, vagon ostavljen na milost i nemilost vremenu i davno zahrđalim tračnicama… preko kojih je nakada brujao život i tutnjili vlakovi.
U gotovo luđačkoj brzini nisu hvatali signale zujanja muhe, njenog uzlijetanja i slijetanja na šiljatu oštricu stakla, jer su tekli rijekom neumitnosti, onim ubrzanim tjelesnim i duhovnim strujanjem koje ne pozna i ne prizna odlaganje. I sunčeva zraka prelamana na oštrom bridu razbijena stakla predstavljala im je nevidljiv svijet u predanoj bujici putenog prohtjeva.
Iako ga je gledala samo mirisom bjeline otkopčanih grudi, iako se stvarnost gubila u maglenim daljinama čežnje, nije joj promakla doza njegove dekoncentriranosti koja je, kako se odjek ratne kalvarije vraćao u njegovu svijest, ponekad bivala prisutna pulsirajući primjesama koje, bojeći se i strahujući, nije smjela imenovati traumom. Samo jedan trenutak gledala ga je duboko u oči… kao da traži, kao da zove, kao da želi poreći istinu o duševnim ranama, o godinama u ratu neizlječivo ranjenim…
– Tebe imati znači nemjerljivo više nego imati sve što je izgubljeno, sve što je nestalo u našim prošlim životima – isprekidano je šaptao glasom kojim je želio izbrisati nataloženi mrak vremena i, obuhvativši trenutnim pogledom unutrašnjost neobičnog svratišta, utopiti ga u poljupcima. Ponovno je ruke isplela oko njegova vrata. Vrata kojim se iznenada trgnuo noseći mu lagano pogled, činilo joj se, u pravcu odakle su dopirale riječi neke pjesme.
– Znam – smiješila se, – znam, stara sam za tebe. Jedno za drugo nismo predodređeni… Jednom ćeš me smjestiti u dalek lipanj, iščezavat ću u žamoru proljetnog lišća, nestajati jednoga dana kao zvijezda nad predgrađem, – nečujno je mrmorila njena pjesnička duša. Nasmiješio se kao da joj je sve to na licu pročitao. Pohotom pretvoreno u drhtavicu koja se savršeno uklapala u ritam škripe izrešetanog vagona nastavili su svoje putovanje. Dah mu je klizio iznad poda punog crne sasušene trave, sasutog stakla i sve tanjeg hlada, pa doticao njeno malo uho završavajući s dvije šapatom odapete i gotovo neartikulirane riječi: volim te…
Odgovor na svoje nečujno pitanje što je zapravo ono što nije imala ni jedna druga u njegovu životu, znao je da nije samo izvirao iz posebnosti njena duha, osmijeha, šarma, iz mirisa tijela, iz načina na koji ga je gledala mističnim oknima duše, iz virtuoznosti kojom je istraživala njegove vibracije i umijećem razigranih kukova gasila požare.
Ti doista imaš nešto, nešto drugo, čitala je u njegovim očima. To njeno drugo je zanemarilo vanjski svijet… i ništa u njoj nije razmišljalo o zajedndičkoj neprijatnosti dohrupe li odnekud djeca zanesena igrom. Na valu je slatnog umora na trenutak zastala:
– Opet… bulazniš… – mazno se nadvila nad njim.
– Bulaznim? Ne, najljepši si san, ali ne onaj…“– htio se nadovezati na njene u njegovo pamćenje urezane poetične zapise koje je nekada citirala: Nit vremena se prebrzo sučê, naša ljeta tako brzo postaju miris travâ u kolovozu…
– U ogledalu naših životâ nismo više isti, – rekla je tiho isprativši njegov uzdah koji je uzalud pokušao odglumiti.
– Ništa više nije isto jer ne može biti. Nikada se neće vratiti vrijeme, naši drugari, naše pjesme, prijatelji, ukradene godine. Zar će doista doći sutra, i zar njegova radost može biti ista kao ona koja je godinama gažena, otimana, ubijana u nama?
– Živimo sada! Uvijek si naglašavao da ne treba ništa, baš ništa previše dramatizirati… i da je u svakoj prilici moguće naći neku vrstu rješenja, izlaza, ublažavanja datosti. Uvijek si se čvrsto držao svoje devize za pobjedu svih zala. Znaš li danas kako ona glasi? Hoćeš da je ponovim? Ja bih sada ipak radije ovo – blago je okrenula glavu čekajući njegove usne.
– Danas… si drukčiji. Zbog nečeg si… odsutan…
– Ne… ne, – glasno je prelazio prstom preko njenih usana. Možda sam malo pretjerao u svojim riječima, mišljenjima, svojim optimističkim zaključcima… koje si sada spominjala. Jer – nisam… nismo imali iskustvo rata…
Šutjela je. Znala je da se posljedice nekih životnih tragedija ne mogu, ni uz najbolju volju, nadići. Ima nešto što čovjek ne može pobijediti.
U toj ženi nalazio je sve što je u drugima uzalud tražio. Samo mu je ona pružala slast kakvu je osjetio jednom davno, onda kad su krizanteme oblačile boju mjesečine nad noćnim šumorom rijeke, onda kad su njegove nespretne ruke prvi put otkrivle zapalucane nedokučivosti, šapat sfinge, prvi poljubac…
Proljeće je bilo.
I rat je ostao godinama daleko iza njih.
Oštra kratka bol ga na trenutak izbaci iz „hoda“ nepomičnog vagona u kome su lebdjeli iznad tračnica zaraslih u visoke trave i cvjetove nasilno sječene iznenadnom cikom djece što su odne- kud nahrupila i, još ujvijek se igrajući rata, odmjeravala snagu kidanjem tek ocvalih boja proljeća.
Istodobno su kroz iskidanu foliju obližnjeg prozora kuće ponovno čuli pjesmu: „…u svakom kutku svijeta tražim gdje si ti…“
– U svakom kutku svijeta, – ponovila je riječi iz etera. -Tamo će, jednom, negdje, u tom svijetu, moje mjesto zauzeti neka druga, mlađa…? Ne… ne mislim, ali…, – zašutjela je provlačeći prste kroz njegovu kosu.
U jednoj sjenci nad njim lebdjela su dva njena velika lijepa oka.
– Što? Tvoje lice! Ti si… blijed! Mili, što se događa?! – vrisnula je. Slutila sam, – rekla je tiho, uzdišući, – odnedavno sam jezivo slutila… znala sam… ratne traume zauvijek ostaju… – govorila je za sebe potirući zujanje muhe koje se s vremena na vrijeme oglašavalo kao zanemarena pozadina, kao tihi žubor vode, u daljini, kao neminovnost… koja je prerezala spokoj. Ono što ju je pokolilo kao grom bila je spoznaja da vidi, da doista vidi nečujni, bezglasni crveni gibljivi trag, potočić krvi koja je istjecala iz prerezanih vena, svijetloplavog životnog spleta iznad šake koja je polako ispuštala do maloprije stisnut komadić prozorskog stakla…
Bilo je proljeće.
Petnaesto proljeće poslijeratno.
Koje je tamnilo. Daleko iza njih. Iza njihovih života. U njima. Iza njega gasio se sjaj minulog. Ispred nje blještala su svjetla hitne pomoći, ili su to svjetla njegovih kolodvorâ, ili stanica sa kojih ga je ispraćala… Sad pulsiraju drage slike velikom brzinom trepere i nestaju, gaseći jedna drugu. Bila su to svjetla Dortmunda, Pariza, Venecije, Praga… Sarajeva, svjetla njegova života. I njihove mladosti.
Samo se jedna večer otima, vraća se, dugo staji u njegovoj svijest, izranja trenutak: Ona ga prvi put čeka na trgu kod broja 9. Gleda ih je iz obamrlosti. Ali ne vidi kako… ona lebdi… negdje na periferiji, negdje niz mrtve tračnice, negdje u plamenu davnog zajeničkog listopada koji tone i šumori:
–Volim te…