ANĐA ILI MARA

piše: Marija Kukić
Anđa i Mara bile su dvije sestre. Ne makar kakve sestre! Bile su  one sestre blizanke.

Živjele su u bijedi, neimaštini, skromno i ponizno kao i većina žitelja u prijeratnoj državi. Rasle su uz mnogobrojnu braću i sestre, dočekale djevojaštvo, stasale za udaju …

Ne bi se moglo reći da su bile neke ljepotice. A nisu bile ni dotarice uz toliku braću i sestre. ( U okolici Imotskog dotarica je bila ‘ćer ili više ‘ćeri  koje nemaju brata ili braću pa ne moraju dilit’ ćaćinu i materinu ostavšćinu ).

Teško im je bilo pronaći ženika. Roditelji i ostali članovi obitelji jedva su čekali da ih se „riješe“. Ostat će u kući manje gladnih usta koja treba nahraniti. One ionako neće ostati s njima. Ako Bog da! Samo, ne daj Bože, da ostanu usidjelice!

Nisu se baš momci otimali za njih. A bilo ih je teško i raspoznati jer su bile toliko slične jedna drugoj da su ih i vlastiti roditelji jedva razlikovali.

Na jednom seoskom derneku ( što se u mom zavičaju zove kirvaj ) , mladić iz susjednog sela „zagledao“ se u jednu od njih. Nije u početku znao u koju.  Je li to Anđa ili Mara? Svejedno! Ionako sliče kao jaje jajetu. Tko zna hoće li se uopće iz tog poznanstva roditi i nešto ozbilno.

Postupno su između Anđe i Stipana počele frcati iskrice i počela se razvijati simpatija među njima. Da ne bi iznevjerili običaje svoga kraja, Stipan je noću kriomice dolazio Anđi. S njom bi u ljubavi ili bolje rečeno, u ljubovanju, dočekivao zoru. U predzorje, prije svanuća nestajao bi iz njenog sobička poput sjene.

Ujutro se Anđa pred ukućanima ponašala kao da se ništa nije dogodilo. Naravno, Mara je znala za noćni život svoje sestre. Nije joj bilo baš drago što joj sestra provodi burne noći, u ljubovanju, a ona sirotica, sama, bez momka ! I ona bi željela iskusiti čaroliju ljubovanja.  I ljubavi!

Jednoga dana Anđa je morala hitno u Mostar. Trebala je obaviti neodgodiv posao. Kako je do grada bilo daleko, a prijevoz vrlo rijedak, nije se mogla istoga dana vratiti kući. Morala je prespavati kod rodbine u gradu.

Ne znajući za ovo Anđino putovanje, Stipan se pod okriljem noći, a po starom uhodanom običaju, neopazice došuljao  do njene kuće. Kako je taj postupak Stipanu  postalo uobičajen i rutinski, uvukao se potiho u krevet ne znajući da u njemu leži Mara. Uz burno provedenu noć dočekali su svanuće.

Došlo je vrijeme Stipanovog odlaska. Mara je lepršajući poput leptirice došla do prozorčića male, tamne sobe, otvorila ga, protegnula se, zijevnula i zadovoljno prozborila:

„Ooooo! Kad će se Anđa vratiti iz Mostara?“

„Štoooo!!!  Bog s tobom! A koja si ti? Zar nisi  ti Anđa?“

„Ne, nisam. Ja sam Mara.  Anđa je morala hitno u Mostar. Tek večeras će se vratiti.“

Stipan je u početku bio pomalo iznenađen i zbunjen. Kako mu se to moglo dogoditi? Pa, naravno! Bio je mrak, a one su tako nalikovale jedna drugoj. Kad se malo pribrao od iznenađenja, rekao je:

„No, dobro, dobro! Nema veze! Anđa ili Mara! Što je bilo, bilo je! Zar nije bilo lijepo? Nismo li oboje uživali?“

Mara, sva ozarena od zadovoljstva, samo se nasmiješila. Naravno, nije joj bilo krivo. Ona je to namjerno učinila . Tako je doživjela čaroliju  ljubovanja.

Ne  znam kakav je bio završetak ove priče. Koja je postala Stipanova  životna pratilja ? Je li to Anđa? Mara? Možda neka treća?

Priču sam  mnogo puta čula iz usta starijih.  Rado i često su je, i  s veseljem i sa smijehom prepričavali, ali nikada nisam saznala njezin kraj. Žao mi je  zbog toga. No, možda kraj ove priče nije ni  bitan. Važno je da su ljudi  oduvijek  ljubovali  i da su se snalazili   onako kako su najbolje znali i umjeli.