U Kričanovo više ne stignemo …tko bi to sve odjednom.
piše: Emil Cipar
–Na putu sam u Pazin i prolazim kroz Brod, pa ako imaš vremena mogli bi se naći …poruči mi preko fejsa esejist Hrvatskog glasa Berlin, Mladen Šimić iz Novog Sada.
Naravno da mogu, tim prije jer je Mladen već prije govorio o tome kako bi rado otišao u rodni Bosanski Brod, pa bi to bila prilika i za mene posjetiti onaj dio Broda s druge strane Save.
Nekako mi se ne ide u Bosanski Brod. Već sedam godina živim u Slavonskom Brodu, a most sam prešao samo dva tri puta, iako sam prije 40-tak godina odlazio tamo dva do tri puta tjedno. Imao sam tamo svoje društvo od kojih sada tamo nema ni traga.
I Mladen stigao u Brod. Kod rođaka Tomislava Konjevića je, sasvim u blizini moga stana.
I uputimo se nas trojica u Bosanski Brod. U neka druga vremena moglo se je i pješice, ali sada je između dva grada granica. To znači pregled dokumenata, carina i tako to što spada u jedan put u inozemstvo.
Tomislav Konjević je vodič. I on je do rata stanovao u Bosanskom Brodu i sada ćešče navrati tamo.
Na granici nije neka gužva, ali ipak traje to sve 15-tak minuta. U Bosanskom Brodu smo.
–Ovdje ćeš desno …govori Tomislav Mladenu i ovaj skreće prema centru ili prema onom što je od njega ostalo.
–Jel’ ovo robna kuća „Beograd“ …pita Mladen, pokazujući na zgradu na kojoj stoji: „Konzum“.
–Jest, jest …bila nekad …odgovara Tomislav.
Dosta napuštenih i porušenih zgrada. Vozimo prema zgradi kolodvora, nekada vrlo lijepoj građevini.
–Moj otac je bio prometnik u ratu. Ja sam se rodio u zgradi preko puta. Tamo je bio naš stan. Ispred su bile lipe. Stan je bio na prvom katu, a lipe su bile u visini prozora.
Zgrada kolodvora zapuštena i išarana. Preko puta su isto tako zapuštene zgrade, ali nastanjene.
–Eeee, ovdje je to …kaže Mladen pokazujući na prvu od dvije zgrade.
–Ili možda ipak nije, a ne …ne. To je ona druga zgrada ipak.
Parkira između trošnih zgrada. Izlazimo iz auta.
-Pa da! To je to! Onaj stan gore je to. Pa da! Vidiš kolike su ove lipe. Imaju više od sto godina.
Fotografiram ga. Susret s rodnom kućom zabilježen na magnetnoj kartici fotoaparata.
–Nećemo dugo. Još bih vidio Đurđu, pa moramo u Sijekovac. U Kričanovo više ne stignemo …tko bi to sve odjednom.
Đurđa Šimić je žena Mladenovog rođaka. Vratila se u kuću iz koje je 1992. prognana.
Ulica u kojoj Đurđa stanuje je kratka. Sve kuće osim njene su prazne, neke zapuštene a nečiji vlasnik ponekad malo navrati i učini najnužnije kao Tomislav Konjević.
Đurđa je presretna što je vidjela Mladena. Tomislava viđa ćešče, ali Mladena nije vidjela četvrt stoljeća, pa se ima o čemu pričati. O djeci, dvjema kćerima koje žive u Zagrebu i Dubrovniku, o mužu koji je ubijen na kućnom pragu, o…
Dvorište je prepuno cvijeća i sve je jako uredno. Đurđu smo zatekli kako čisti susjedovo dvorište koje je bilo potpuno obraslo šikarom.
-Našla sam lisičju jazbinu tu odmah pored međe. Već se i lisice nastanile ovdje od kada nema ljudi.
–Kako sa susjedima Đurđa? …pitam.
–A tako. Kad se sretnemo popričamo, a inače oni misle svoje, a ja svoje.
Teško se bilo rastati od ove drage i hrabre žene, ali moramo dalje. Valja posjetiti Sijekovac, mjesto u kojemu su živjeli Mladenovi baka i djed.
–Tu ti je nekada bilo igralište „Hajduka“. Sad je to zapušteno, a ovo je put za Kričanovo. Tamo malo dalje ćeš skrenuti desno u selo.
Sijekovac selo na domak Bosanskog Broda. Zemljište okolo je sve pripadalo Šimićima. Nekada. Davno.
Ulazimo u nešto kao centar sela.
–Tu je bio dom, kino… priča Mladen. Puno sam ljeta ovdje proveo. O bože kako je to sve zapušteno sada.
Ne izlazimo iz auta. Do kuće Mladenovih djeda i bake ne možemo, jer je ona u krugu rafinerije. Nekoliko kuća obraslih gustom šikarom Mladen prepoznaje, pita za sudbinu njihovih vlasnika.
Uglavnom …odgovor je: Švedska, Norveška, Kanada, Amerika, Slavonski Brod…
Nema više Mladenovog Sijekovca. Vraćamo se u Slavonski Brod.
–De ti malo uspori …opominje brižni Tomislav …tu iza krivine znaju čekat sa radarom.
Kontrola dokumenata, most, kontrola dokumenta, carinik maše rukom i kaže: može, prolazi!
U Slavonskom Brodu smo.
Bože kako je to blizu, a opet tako daleko …strano.
Mnogi naši ljudi,s popudbinom patnji, moradoše napustiti rodnu grudu. Izgradiše novi dom u tuđem djetinstvu i sada hrle starim uspomenama. Nema ih, samo fragmenti od kojih je teško stvoriti staru slavu.
Teško je gledati kako i danas dan uništavaju i ono malo što je ostalo. Usput rečeno dovoljno je samo pogledati šumsko blago i sve je jasno.
Kričanovo je najrazrušenije mjestu u B i H
Hvala ti Emile na ovoj priči u kojoj Mladen, moj bliski rođak, obilazi mjesta svog djetinjstva. Nije stigao u Kričanovo, mjesto mog rođena, jer sam mu rekao da ne ide tamo, nema se tamo ni vidjeti više ništa. Na mjestu gdje je bila kuce moje majke, u dvorištu i njivi oko nje raste drača. Ni ja više ne idem tamo, nemogu gledati te slike mog sela i mjesta mog sretnog djetinjstva
Pozz. Emile tu gjde je ovo slikano samo sto metara dalje je bila moja i kuca mojih roditelja koje barabe znane i neznane davne 94.zbrisase s lica zemlje ni kamencic nije ostao. Konjevic zna gdje su bile. Ja do radnog mjesta u RNBB ni pet minuta hoda. Nekad bilo sad se spominjalo.