EUROPA BEZ GRANICA

SUSRETI
piše: Emil Cipar
Ljeto je, pa se na šetnici pored Save često mogu vidjeti nepoznata lica i čuti strani jezici. Sava nudi osvježenje, a uređena obala nudi ugodan pogled. Lice grada …moglo bi se reći.

To je i moje i Čukino najmilije mjesto. Debela hladovina u parku pored samostana, klupa, uređene cvjetne gredice…

Tako i danas. Jedini smo posjetitelji parka u ovo doba dana. Naravno i vjeverice i sove koje su se povukle u krošnje drveća.

-Kannst du hier ein Foto machen! So das man Ufer und diesen Blumenbeet sieht. Das ist alles so sauber und schön hier.

Ovim riječima približava mi se par srednjih godina. Meni uputiše kurtoazni osmjeh, ali tada spaziše Čuku pod klupom i gospođa mu se obrati:

-Ist dir auch so heiss!? Am liebsten würde ich mich auch bei dir auf der Wiese hinlegen.

-Keiner hindert sie! Machen si es ruhig! …odgovorim ja, jer Čuko nije osjetio potrebu bilo što reći.

Gospođa je bila iznenađena da govorim njemački. Ponudim im mjesto na klupi, a oni rado prihvatiše. Vidjelo se na njima da su željni komunikacije. Upustismo se u razgovor. Gospoda su iz Dortmunda i došli su posjetiti rodbinu njihovog zeta.

Oboje su državni službenici u Njemačkoj, lijepo se izražavaju i ne gledaju na Hrvatsku s visoka, kao što je to često slučaj.

-Sramota nas je reći, ali mi smo čuli da je Hrvatska država tek prije tri godine kad je Alen postao stalni gost u našoj kući. Do tada je ovo za nas bila Jugoslavija, a ljudi ovdje bili su Jugoslaveni. Alena …našeg zeta poznajemo od njegove najranije mladosti išao je s našom Renatom još u dječji vrtić. Znamo i njegove roditelje …imali su imbis na uglu …još uvjek ga imaju. Alen je bio najbolji učenik u razredu. Sada je inženjer informatike i oboje žive i rade u Hamburgu.

-Da i oni su došli s nama, a s nama je još i naša mlađa kći i njen prijatelj. I njima se jako sviđaju ljudi ovdje, ali oni nemaju problema u komunikaciji kao mi. Mi ne govorimo engleski kao mladi, pa je teže naći sugovornika.

Kažu da im je to prvi posjet Hrvatskoj, iako su puno putovali po svijetu. Odlučili su pomoći kod berbe šljiva, jer Alenovi roditelji nisu mogli doći, pa je svaka ruka dobrodošla, jer su šljive dobro rodile. Kažu da ih bole leđa, ali ih je sramota to reći, jer Alenov djed i baka koji su puno stariji rade od jutra do mraka i uopće se ne žale.

-I naši roditelji su teško radili. Otac moje supruge radio je u željezari, a moj u rudniku. Prva briga bila im je školovati djecu, baš kao i Alenovim roditeljima.

Pitam ih smeta li im što im se kćer udala za stranca, a oni se skoro uvrijediše.

-Da je Alen stranac to tek sad primjetimo, jer se s njegovom bakom i njegovim djedom ne možemo sporazumjeti. Ma možemo …samo ne govorom. Mi ustajemo rano, djed i baka još prije, pa se dok djeca ne ustanu mi već „napričamo“. Primećujemo da smo dobrodošli …to se vidi po izrazima lica. Ne smatramo sebe boljima, pa valjda i oni primjete. Samo taj govor …tu zapinje. Pokušali smo naučiti neke riječi, ali ne ide nam baš od ruke. Ovi mladi svi govore engleski, pa se uopće ne razlikuje ko je koje narodnosti. Zašto nam je Bog dao različte jezike? …pojada se muž.

–Ali Bog nam je svima dao i nešto što je svugdje isto, a to je ljubav …nadopunjuje ga gospođa. -Naša djeca se vole i briga njih za različite jezike. Mi želimo da tako ostane, pa ih podržavamo. Kada god se ukaže prilika doći ćemo ovdje. Ovo je krasna zemlja i tako bogata, a nije niti daleko, niti je skupo. Mi smo došli avionom i povratna karta nas je koštala za oboje oko 100 eura.

Bio je to otprilike cijeli sadržaj razgovor toga toploga dana na klupi u parku na obali Save, u Slavonskom Brodu …u Hrvatskoj. Slikao sam gospodu zajedno s njihovim fotoaparatom. Nisam tada ni pomišljao da će me taj razgovor još pozabaviti i da ću o njemu pisati. Sve je izgledalo na jedan slučajni, nevažni susret.

Kod kuće razmišljam i istražujem materijal za novu kolumnu. Tema je ulazak Hrvatske u EU …koliko to ima smisla, koliko smo spremni, imamo li neku šansu kao dio EU preživjeti kao narod i ne izgubiti svoj identitet. Izgubih se u brojevima, proračunima, prognozama…

Cijelo vrijeme ne izlazi mi slučajni susret iz glave. Njemica Renata i Hrvat Alen, već su odavno dio Europe i briga ih za ostatak. Imaju solidno obrazovanje, posao, vole se, mogu se sporazmjeti na više jezika. Potjeću iz obitelji koje su im omogućile da njima bude dobro i da bude tako kako jest. Sad …da njihove obitelji i rodbina imaju problema u komunikaciji nije njihova stvar. Oni su žrtve separatizma iz prošlih vremena.

Nisam prijatelj ulaska Hrvatske u EU po svaku cijenu, ali razmišljam o klupi u parku na obali Save u budućosti. Na njoj ima mjesta za sve, a ni avionske karte nisu skupe. Svijet se zbližio, a ni Berlinskog zida više nema. Istina …ostalo je još puno zidova u glavama, ali i oni pucaju od besmislenosti. Jezik, tradicija, običaji jesu prepreka, ali uz puno ljubavi prema bližnjemu bit će svakim danom manji problem. Bitno je obrazovanje i tolerantnost. Tada nije važno u kojem je gradu, u kojoj državi je klupa na kojoj možeš provesti ugodne tranutke u razgovoru s ljudima dobre volje. I nije važno kojem narodu ti ljudi pripadaju.

Nisam prijatelj brzog i nepromišjenog ulaska u EU, zbog toga što dopuštamo da nam politika kroji sudbinu i stvara uvjete. Kada to čini svakodnevni život i male ljudske sudbine, onda su uvjeti i mogućnosti puno ljepši.

Sada mi je žao da taj susret nisam bolje iskoristio. Ne znam imena ljudi s kojima sam razgovarao, nisam napravio fotku… Nisam baš puno učinio za bolji suživot i budućnost Europske Unije.

A mogao sam!

Šteta! Sve bi to bio doprinos Europi bez granica i bez predrasuda.

Nadam se da ću te ljude ponovo sresti.