piše: Marija Kukić
U selu rasla djevojka mlada, gizdava. Jedina kći među trojicom sinova. Držali su je, pazili, nosili kao kap vode na dlanu. Ispunjavali su sve njene hirove i sve joj slijepo vjerovali.
Iako žitelji iz rodnog zavičaja njenih roditelja preferiraju mušku djecu i nisu baš najsretniji kada im se rodi „dite“, u ovoj obitelji bilo je nešto drugačije. Vjerojatno su roditelji svojim dolaskom u Slavoniju počeli mijenjati i sebe te navike i običaje donijete iz rodne Hercegovine.
Zrinka je bila njihova ljubimica i nije bilo želje koju joj roditelji, a posebice majka Mara, ne bi ispunili.
Ponosili su se njome kao ni s čim i ni s kim u životu.
Cura je odrastala okružena apsolutnim povjerenjem svojih roditelja, završila nekakvu srednju školu, zadjevojčila se…Njena majka često je znala na sva usta pripovijedati o Zrinkinom poštenju. Mnogo puta s ustima punim hvale govorila je susjedi:
„Znaš, Ivka, stajala moja Zrinka na prozoru, a putem prolazili neki mladići. Ugledali oni moju Zrinku i počeli joj dobacivati:
– Nu, lipote! Dobrote! A tek poštenja! Te, more li curo ‘vako, te, more li curo ‘nako, te, curo more li ovo, te, curo more li ono… Jedan od nji’ je i zapjev’o:
– Lipo j’ reći, lipo j’ reći, ‘ajde curo leći,
A još bolje, a još bolje, ‘ajmo obadvoje…
Ajme, moja Ivka, samo da si ti mogla čut’ i vidit’ moju Zrinku! Umalo im nije glave porazbijala bocunom koji se nalazio u njenoj blizini. Još im je ljutito odbrusila:
-Sram vas i stid bilo! Za koga me vi smatrate? Bjež’te mi s očiju dok nisam pozvala ćaću i braću!
Momci posramljeni dadoše petama vjetra, a jedan između njih prozbori:
-O, poštene li cure! Malo je danas takvi’. Blago materi koja ju je rodila!“
Prolazili dani, tjedni, mjeseci. Po selu se šuškalo da se Zrinka počela nekako naglo debljati.
Što se događa s njom? Da nije možda kakav tumor? Ili, ne daj Bože, rak?
Svi su se pomalo brinuli za njeno zdravlje. „Znaš, Ivka, mojoj Zrinki nije dobro. Upravo se vratila od dotura , a on joj je rek’o da ima veeeliiiki „šuder“ ( kamenac ) u žuči. Mora sirota moja Zrinka u bolnicu i moraju je operisati.
Jadnica! Tako mlada, a već mora na operaciju!“
I tako Zrinka završi u bolnici na operaciji žuči.
Doturi su uspješno izveli zahvat. Sve je prošlo u najboljem redu. Nakon nekoliko dana odležanih u bolnici vratila se cura kući.
Ali, gle čuda!
Umjesto „šudera“ u vrećici, Zrinka donijela Nenada u jastuku.
Eto toliko o Zrinki i njenom poštenju!
Blago materi koja ju je rodila!
Nažalost, o “nekim” stvarima je roditeljima još i dan danas teško razgovarati, a i prihvatiti da im djeca odrastaju.
Uvijek to počne sa nemoj….pa znaš, bojim se itd.
Odvažni muškarčine uvjerljivo : Ne boj se pazit ću….
i vjerojatno je to bilo tako i u ovom slučaju, a Zrrinki
se eto zalomilo…..ni prva ni zadnja