piše: Marija Kukić
Ratko je bio drugo od troje djece u obitelji. Rođen je u jednom bosanskom gradu s višenacionalnim sastavom stanovništva, među kojima je bilo najmanje Hrvata. U sredini u kojoj je rođen i u kojoj je proveo dječaštvo i prve dane mladenaštva, u to vrijeme nije bilo nikakvih problema. Svi su živjeli u slozi, toleranciji, dobrosusjedskim odnosima.
Možda je više problema bilo u njegovoj vlastitoj obitelji. Otac, gazda u kući, radio je kao vojno lice i svaki spomen vjere bio je zločin. Majku je malo tko pitao za mišljenje. Ona je morala slijepo slušati muža, brinuti se o djeci, odgajati ih onako kako je mogla i umjela.
Naravno, vjera je bila tabu tema u obitelji tako da roditelji nisu bili vjenčani, a djeca nisu bila krštena.
Kada bi dobio plaću, otac bi ostajao u gostionici, kafiću, kockarnici i na drugim sumnjivim mjestima i vraćao se kući praznih džepova. Znao se i zadužiti tako da je ponekad cijela plaća odlazila za vraćanje duga.
Kako prehraniti djecu? Kako im nabaviti najpotrebnije za život? Majka je često morala prodavati ono malo vrijednih stvari koje su se nalazile u skromno namještenom stanu. Prodala je i svu zlatninu, nakit, čak i vjenčani prsten da bi djeci mogla priskrbiti ono osnovno za skromni život.
Ratko je krišom odlazio u crkvu. Osjećao se tamo sretan, siguran, zaštićen, ljubljen …A onda je počeo rat u Bosni i Hercegovini i životi Ratka i njegove obitelji bili su ugroženi. Kao i mnogi drugi Hrvati, spašavajući goli život, doselili su se u Slavoniju. Ni tu nisu uživali u raskoši jer su iz rodnoga grada došli, poput mnoštva ljudi sličnih sudbina, samo sa zavežljajem u rukama i u trošnom punoljetnom autiću koji ih je jedva dovezao na sigurno.
Ratko, rastao i stasao bez Boga, osjetio je poziv od Njega, poziv za služenje Bogu i narodu. A kad Bog pozove, odstupanja nema!
U obitelji nastaje nemoguća situacija. Svi se protive, posebice otac. Zar da se sin jednog nevjernika i psovača odazove pozivu toga, njemu stranog Boga?
Što je zapravo poziv? To je kad čovjek sam izabere način života u kojem može najbolje i najviše davati sebe za drugoga, to je stil života u kojem će najbolje ostvariti samog sebe. Tu spada između ostalog i poziv svećenika.
„To što jeste, Božji je dar vama.
Ono što ćete postati , jest vaš dar Bogu.“ (nepoznati autor)
No, Božji poziv bio je jači od svega i mladić je završio za svećenika.
Slavlje poslije njegove Mlade mise bilo je skromno baš kao i njegov dotadašnji život. Nije bilo ni materijalne ni financijske mogućnosti upriličiti nešto veliko. Kako to redovno biva, pomogli su mu i pri školovanju, ali i pri proslavi mladomisničkog slavlja dobri ljudi, ljudi s ‘ono malo duše’.
Nakon ovoga čina Ratko je učinio nekoliko divnih stvari u svojoj obitelji. Vjenčao je svoje roditelje, vjenčao svoju sestru, krstio njenu djecu … Svi oni danas pomalo ovise o njemu. On im financijski, ali i na mnoge druge načine pomaže i dijeli od svojih primanja.
Na primjeru ovog mladog sluge Božjega spoznajemo kako su Božji planovi nepredvidivi. Jer kad On pozove, odstupanja nema!
„Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane.“ (Ivan 15.16)
Da, nepredvidivi su putevi Božji. Ovo je drugi
slučaj za koji sam čuo da mladić iz potpuno
ateističke obitelji stasa u dobrog svećenika.
Nikad se ne zna……….