piše: Marija Kukić
Ana sjedi sama u tišini svoga ogromnog zagrebačkog stana. Sjedi i sjeća se života provedenog s Jerkom.
Djeca su već odavno zakoračila svojim životnim putovima. Dok su djeca bila s njom, imala je kakvu takvu zaštitu.
A sada?
Sada je ostala sama uz muža koji je vrlo često i vrlo duboko znao zaviriti u čašu. A tada je bio više nego nemoguć.
Godinama je s Jerkom dijelila zajednički život. Brige i probleme uglavnom je nosila sama na svojim plećima. Otkada je ostala sama s Jerkom, život joj je postao neizdrživ, pravi pakao.
Sjeća se …
Danima, noćima nije dolazio kući. Pijančevao je po birtijama, opijao se do besvijesti, do ludila … Ana ga je u stanu čekala sa strepnjom, drhtala i trzala se na svaki šum, svako kucanje po vratima, svaki odjek koraka na stubištu. Bojala se njegovog povratka jer je znala da joj zlostavljanje, psovke, poniženje, a vrlo često i batine, neće nedostajati.
Proživjela je uz Jerka mnogo bolnih i teških trenutaka. Čim bi pijan ušao u stan počeo bi Anu zlostavljati, a ona mu se nije mogla oduprijeti. Izgledom je on bio brkati gorostas, ljudina, a ona sitna, krhka, nježna poput daška proljetnog povjetarca.
Prisjeća se Ana i trenutka kada je spašavajući glavu pobjegla do potočića koji se nalazio u blizini. Bila je uvjerena da je tu neće moći uloviti, da je na sigurnom. Ali, gle strahote! Jerko je zajahao svoj bicikl, nerazdvojnog prijatelja i kada je trijezan i kada je pijan. Dakle, zajahao on bicikl i sjurio za Anom u potočić. Možete samo zamisliti što joj je učinio kada ju je sustigao
Sjeća se …
Jednog dana, kada joj je bilo batina preko glave, nazvala je Ana policiju da joj pomognu. Došli policajci, načinili zapisnik, uradili sve po propisima i odveli Jerka u postaju na otrežnjenje. Pao joj veliki kamen sa srca. Barem će na trenutak odahnuti!
Sjedi ona u stanu i prebire u mislima svoj život s Jerkom. Sjedi ona i plovi u svojim mislima. Vrata stana se naglo otvoriše, a ono – Jerko na vratima. Pobjegao iz policije i vratio se gotovo prije nego li je i otišao.
No, nije samo na te načine Jerko pakostio Ani. Jednom se ona vratila ranije s posla i zatekla trijeznog Jerka u krevetu sa susjedom. Zgrožena onim što je vidjela, uhvatila se sirotica za glavu te očajnim i tužnim glasom prošaptala:
„E, moj Jerko! Zar još i to? Dok ja skapavam od posla i brige, a kod kuće podnosim tvoj teror, ti ovako! Ovo malo vremena što si trijezan koristiš ljubakajući i povlačeći se s drugim ženama! Sram te bilo!“
„Života mi, Ano, nisam kriv. Ja sam mislio da si to ti. Vjeruj mi! Bio sam uvjeren da si to uistinu ti…. Ano! Života mi, mislio sam…..“
Sjeća se i što se kasnije dogodilo. Nije ga bilo nekoliko dana ni noći. Ništa neobično! To se već događalo mnogo, mnogo puta. Ranom zorom Ani je zazvonio telefon.
„Tko zove tako rano? Sigurno onaj moj leži negdje nakresan? Ili je možda negdje napravio nekakvu psinu?“
Ne, ne, nije bilo to. Naime, Anu su zvali iz bolnice da što prije dođe identificirati jednog umrloga.
„Zašto zovu baš mene? Kakve veze imam ja s preminulim?“
Ipak se Ana spremila i otišla. Gleda ona preminule prekrivene bijelim plahtama. Zaustavi se pored jednoga čija su ogromna stopala virila ispod plahte. Gleda i ne vjeruje.
„Ovo je moj Jerko.“
„ Kako znate kad ga još ni vidjeli niste? Nismo Vam ga još ni otkrili.“
„Kako znam!? Prepoznala sam noge koje su me toliko puta u životu gazile, udarale, šutale. Ritao me njima kao konj. A koliko puta me je njima zviznuo, ni sama ne znam. Eto, tako znam. To je moj Jerko i točka!“
I, doista, kad je mrtvozornik otkrio pokojnika, u njemu je Ana uistinu prepoznala svoga Jerka
Jerka već dugo nema među živima. Ani se i dalje vraćaju sjećanja na njega. Iako je bilo više ružnih i tužnih nego lijepih i veselih trenutaka, ona nastoji pamtiti Jerka više po dobru kojega je dobivala na kapaljku. Onom tko ne traži mnogo i kap dobrote činit će se poput oceana.
Ana sjedi u tišini svoga doma, sama i u svojim sjećanjima. Puno joj pitanja dolazi u misli:
„Zar je moralo baš tako biti? Zar nije moglo drugačije? Zašto je moralo tako završiti?“
Naravno, na sva ova pitanja Ana nije našla odgovor.
A pitanja je tako mnogo ….
Teško je kada čovjek ne vidi izlaz iz svojih problema, a pogotovo ako je u tome svemu još i sam. Tada će uvijek postojati samo pitanja, a nikoga nema da na njih odgovori.
Zar nije tako vrlo često u životu, nađe se dobro
i zlo, lijeno i vrijedno, lijepo i ružno, žestoko i bla
-go…….Valjda to tako mora biti jer takvih slučajeva
ima i u Bibliji.
A sam kraj vrlo je različit kod svih tih životnih su-
putnika. Zato i nema odgovora na Anino pitanje:
“Zar nije moglo drugačije” ?