piše: Mirko Popović
Zagledala se u korice knjige koju je upravo spustio pored sebe. Htjela ga je nešto upitati, ali je, samo ga tiho podsjetivši da je prošla ponoć, nježno naslonila glavu na njegovo rame.
Gledao je u tamno-plavičastu noć iza prozora brzog vlaka i razmišljao o pročitanome. Galopirajući, brjegovi i šume su odmicali, čas su uranjali u tamu, čas u koprenu sivila pod zvijezdama, u daljini.
Činilo se kao da su sami u svemiru, on i njegov lik u okviru zamagljena prozorskog stakla, dok se lagano ne otvoriše vrata s kojih poput lepeta malog noćnog leptira zašumješe nečije kretnje, pozdrav i glas:
– Je li slobodno?
Osmjehom je novoj suputnici pokazao na veličinu praznog kupea koji je, jureći kroz tamu ljetne noći, sada u ozračju njene neobične ljepote postao prijatniji i topliji.
Smjestivši se, elegantnim je pokretima izvadila kutiju s posljednjom cigaretom, i kresnula upaljačem koji je među lijepim, njegovanim prstima, umjesto plamena proizveo stotinu iskrica. Pogledala ga je modrim očima.
– Oprostite… imate li upaljač? – učtivo mu se i tiho obratila pazeći vjerojatno da ne probudi Klaru koja je spavala dubokim snom.
– Tu su šibice sigurno, – promrsi Stjepan i u tom trenutku osjeti „propadanje“. Tonuo je u neku drukčiju noć. Noć u kojoj zamiru svi zvukovi. I vlak se, nečujno klizeći, provlačio kroz tunele, izbivao na nepoznate bezbojne predjele i bešumno nastavio juriti…
– Mislim da nemam. Nisam pušač. Ah, da, imam tu nekakav upaljač. Ponekad ga nosim – posve mirno je odgovorio krećući rukom prema džepu sakoa.
– Da ugasite mrak, – rekla je sa smiješkom.
– Baš tako, – odgovori Stjepan ne snašavši se poslije njene duhovite primjedbe. – A i svijet je pun mraka, zar ne? – dodao je gledajući u njene poluzatvorene oči i čelo na kome je sijao cvijet nesvakidašnjih boja. Tu je neočekivanu sliku pripisao lomljenju vanjskoga svjetla koje je ulazeći kroz prozor mijenjalo i intenzitet i boje, ali i daljinu iz koje je dolazilo. Mijenjanje vanjskoga svijeta, dok su jurili, mijenjalo je i unutarnji svijet, onaj koji je tvorio interijer u kupeu ploveći kroz noć, razmišljao je za sebe.
Indiskretno je „snimio“ njeno uživanje s kojim je povukla prvi dim. Potom je izustila:
– Imate pravo na koji god mrak mislite. Moralnog je najviše, rekla bih. I umjesto da osvijetlimo put sebi i novim generacijama ostavimo baklje spasa (po kojima će nas, ne samo pamtiti, već biti i zahvalne), mi sve dublje tonemo…
– Nije se teško složiti s vama – kazao je i nastavio potkrepljujući njenu tvrdnju: – Iz takve
tame, one u ljudima, proizlazi svako zlo (koje zapravo vlada svijetom), zlo koje nas pritišće, sva ta mržnja koja nas okružuje, koja je poput epidemije zarazila svijet.
U Stjepanu se pokretala čitava bujica na nehotice načetu temu, ali na licu mu je ostala manifestirana tek u nesvakidašnjim grimasama. Pitao se postoji li onda uopće Dobro? Rekavši to nečija volja kao snaga nevidljive ruke okrene ga prozoru u čijem noćnom miru ugleda lice, malo lice, ono koje pozna, čiju sliku nosi kroz čitav svoj život. Trgnuo se jer je i glas poznat čuo. Pokrenut neobičnim strahom okrenuo se suputnici koja je istovremeno rekla:
– A zlo je garancija da postoji i dobro, kao njegovo drugo lice, druga polovica, kao njegova suprotnost…
– Ova mi djevojka čita misli, – zaključio je u čudu, a ona je nastavila:
– Da nema dobra ne bi ni zla bilo. Nije li tako?
– Hoćete reći – ustrajava Stjepan – da ništa na svijetu nije po sebi ni dobro ni zlo, tek u odnosu na nešto drugo. Zagledao se u suputnicu, a onda glasno razmišljao:
– Ukoliko bi se čovjekova svijest razvila do mjere u kojoj bi mu bila strana pomisao na destruktivno djelovanje, na činjenje bilo kakvog oblika nepravde i zla drugom čovjeku, zar bi onda, dakle eliminiranjem zla u svijetu, došlo i do nepostojanja dobra… kao njegove suprotnosti? Jer – zlo je tek onda zlo ako je takvo u odnosu na nešto drugo, dakle u odnosu na dobro. Nakratko je zašutio, pa htio nastaviti, ali ga je preduhitrila:
– Dok postoji slobodna čovjekova volja, postojat će i zlo koje izvire upravo iz nje… I jedino mogući svijet je svijet stalne borbe između dobra i zla – odgovorila je čvrsto i samouvjereno.
– Slažem se, i upravo sam u vezi s tim htio reći da čovjek nikada neće pobijediti zlo u svijetu… te da je onda pitanje svrhe postojanja dobra toliko složena i kompleksna tema pa bi umjesto nje bilo poželjnije zagrliti se s onim promišljanjem koje ima svoj domisliv i jasan domet.
– Čovjeku kao nesavršenom biću ne preostaje ništa drugo osim pribjegavanja lakšim i rješivim izazovima, – složila se dodajući da ne treba zanemariti razgovor, da ga treba upražnjavati i njegovati… – Mora se govoriti, razgovarati ako čovjek ne želi da se razgovor okameni, što bi onda bio početak i njegovog okamenjenja… i fizičkog, i socijalnog, i umnog – nečujno je govorila Zagonetna i Tajanstvena, i Stjepan je jedino mogao vidjeti kako se bezglasno pomiču njene usne.
– Znači, vi ste ipak prorok… A to sam i pomislila čim sam vas ugledala, – rekla je glasno i s osmijehom koji joj je igrao na krajičku usana dok ju je znatiželjno i uporno promatrao kao da joj na licu traži nešto izgubljeno, kao da se susreće sa davno nestalim trenucima.
– Kako mislite… prorok?
– Pa očekivali ste me, zapravo čekate me cijeli život – rekla je, podigla desnu ruku i napravila krug u želji da pojača izrečeno. – Sada ste to govorili dok ste me upijali pogledom.
– Očekivao? Kad sam to rekao? Vi bulaznite, Angela.
– Eto, znadete i moje ime?!
Tajac koji je nastao još je mističnijom činio noćnu tišinu koju je jednolično rezao hod kotača.
– Ne. Da… ovaj, – bio je zbunjen. Stizalo je sjećanje: Znam, sigurno znam da je davno njenu humku prekrila mahovina godinâ. Bila je veoma mlada… A sada… Zar se može rasti izvan vremena? Zna li zašto je pogled zaustavilo na njenu prstu desne ruke gdje se sijao prsten? Zna li zašto je trzaj vlaka bio tako snažan kao da ga je neka sila neočekivano zaustavila? Možda se trgnuo zbog glazbe koja je naglo provalila s tranzistora iz susjednoga kupea. Je li to glazba… ili krik? pitao se ugledavši istovremeno krv na njenu prstu na kojemu je do maloprije stajao zlatni prsten. Prolomiše se i iznenadne vijesti. Spiker je govorio o rasplamsavanju nekog dalekog rata, o stravičnim brojkama mrtvih, o razaranjima, o progonima i ubijanju. Ne zna zašto je bio siguran da neman rata nema što tražiti tamo gdje on s Klarom putuje.
– A ako ipak dođe, – oglasi se Angela. Oglasi se s kretnjama, isto onako tihim, zagonetnim i ljupkim kao i kad je ulazila u kupe.
Trljao je oči. Pa pogledao Klaru koja se budila. Na prstu njene desne ruke sijao se prsten njegove majke.
– Konačno… konačno smo ga našli… Zamisli, nakon koliko vremena, – govorila je iza sna. Vrisnula je gledajući njegove prazne prste. – Gdje… gdje je?! – na licu joj je svjetlila zaprepaštenost.
– Sad je bio tu, Klara! Što se dešava? Bio je na Angelinoj ruci. Tu je sjedila. Gdje je sada? Pripalio sam joj cigaretu. Razgovarali smo. Bila je istih godina kao ti, Klara – mrmljao je i, bunovan, utisnuo prvi jutarnji poljubac na njene tek probuđene usne.
– Angela? Kako misliš Angela? Pa ona je… O čemu ti pričaš, Stjepane?
Nije ništa razumio, ali još je negdje lebdio majčin glas:
– Jednom… kad mene ne bude…neka vas ovaj prsten sjeća na… sjeća na, – glas se stapao s muklim klaparanjem kotača. I odlazio, nestajao, gasio se.
Ne zna što je toga trenutka mislila Klara, ne zna ni kako se tako smireno zagledala u daljine, a on je buljio u sve osvjetljeniju noćnu jamu iza prozora na kojemu su se ocrtavali prvi zraci zore.
Svanjivalo je blago jutro ljetno. U njihovim očima, kretnjama, nad zelenim, mirnim i prostranim šumama Bosne. Svanjivalo je mirisno i plavo… sve dok ga ledena zimska zora nije zapljusnula uvijek istom javom: sumornom ratnom zbiljom, ledenom i stvarnom smrću.
Iz rova u kom je ležao nije mogao vidjeti što se napolju događa, osim grmljavine topova čiji su udari postajali učestaliji, bliži i intenzivniji.
Ležao je u rovu na tankom sloju slame ispod koje je mokra i ledena zemlja. Zvižduk, prasak metala i mukle eksplozije tjerale su ga da što jače zagrli tu zemlju koja je na izlazu iz rova prelazila u žitku kašu. Osjećajući blato u čizmama pomisli na one koji su prošle ratne zime zbog smrzavanja u sličnim doticajima s ledenom vodom i blatom morali amputirati prste. Ali, ta ga užasavajuća slika brzo napusti pred intenziviranom pucnjavom, kao i činjenicom da zima još nije u svom najsmrtonosnijem izdanju okovala bosanske planine. Spremajući se proviriti i djelovati u skladu sa naredbom starješine pogledao je prsten na prstu desne ruke. Čuo je jeku života i tutanj smrti. I kao bljesak kratki, trenutni zagonetni mir. U sebi.