Sve si mi dao, osim spoznaje da si mi sve dao
Mirko Popović
Gleda svoj lik kako nedalekim parkom promiče. Nekome se nasmiješio u mimohodu… koji je zapravo bio mala stanka? Tako bi zaključili oni koji su tu iza njega, ili daleko u njemu glasno koračali; oni koji su prolazili i odlazili… u zagrljaj nesanice… prekriveni plamenim paperjem bezizlaza.
– Ne! – jekne onaj dio njega koji odvaja od pomisli da mu sada slike prošlosti zavađenē Božje djece mogu pomoći. Međutim, trenutak njegova neuravnoteženog bića ne razdružuje se još od jednoga glasa, glasa vjetra u zavjesama, onoga daha koji šumoreći donosi nespokoj s vrtloga samoće, umor grumena u grudima koji se godinama želi osloboditi, umor u kome se ne prestaju ukazivati znakovi nazočnosti onih od kojih više neće biti ni traga ni glasa, onih čije će ovozemaljsko bivstvo pasti u zaborav.
Sutradan se na istom mjestu sunce osmijehnulo dok su pored Feliksa prolazila ljudska lica. Jedno je bilo posve prozirno, drugo je… trećem je neobično duboka bora bila urezana na čelu, a on nije imao želje pitati:
–Što ti je…? kao da tražiš odgovor na podrijetlo materije.
Možda ga je i upitao, ne bijaše siguran, jer je izvještačenim smiješkom prodirao kroza nj. Jer je žureći u stan želio da još jednom, na miru, pročita razglednicu koju mu je netom uručio poštar.
Tko je ono bio namrgođena lica? Koga sam sreo u liftu? Netko me pozdravio, pitao se prije nego je rukopis, upleten u jutarnje zrake sunca na Hvaru progovorio poznatim kurzivom.
Ponovno je odjurio tamo gdje se „sa njom“ mimoišao. Ona je!
Evo pisala je da dolazi. I vratila se u grad… Sjetio se kad mu je prije mnogo vremena (umjesto razglednice), u mimohodu, u srce utisnula uplakani osmijeh napuštajući, njegovo prosvjetljenje Nagovještaj kataklizme, ali i nadu da će se sigurno vratiti kad jednom tmica propupa i najavi melodiju cvjetova, izgnanu slobodu.
Htio je tada nešto reći, izustiti, ali je samo nijeme ruke ispružio za sudbinom uokvirenim prozorom autobusa. S jedne grane u blizini, kao neki znak za praznovjerne, prhnula je ptica. Potom još jedna ne pomjerivši lišće mlade breze. Dok je gledao za njom let joj je usisala, pa usnula nebeska prozračnost, a Nives se već izgubila na ozborju iza srušenog tornja i ugljenisane panorame.
Zašto je bez razgovora i razgovjetnijeg dogovora tako brzo nestala? A onda ipak vrlo brzo pisala tajanstveno plešući u nekom drugom svijetu, onom čije majke, vjerovao je, djecu uče nekoj drukčijoj abecedi života.
Nakon šeststotina dana ponovno je pred njim stajao njen rukopis, taj kurziv koji je pamtio iz najmlađih godina, iz vremena kad joj se duša nije odvajala od poezije Vesne Krmpotić čije je pjesme često recitirala smatrajući da će njen nenadmašni dar jedino tako ostati neizbrisan.
Ponavljala je:
Sve si mi dao, osim spoznaje da si mi sve dao. Čak si mi dao da spoznam da mi nisi dao spoznaju da si mi sve dao. Prisjećao se kako mu nije htjela priznati da ponekad teško shvaća svoju omiljenu poetesu. Uvjeravala ga je u suprotno, ali umjesto suvislog objašnjenja iz nje je znala neočekivano zašumjeti enigma, ona vrsta zagonetke koju samo Nives može improvizirati kad god zaželi.
Znala ga je optužiti da joj ništa ne vjeruje. Ni to da se jednom rodila i u Lensku – kao dječak, ako baš želiš uvid u više mojih biografija koje sam uvijek mijenjala, izmišljala… prepravljala…, govorila je uz vragolast osmijeh na koji je uzvraćao da nije tražio njenu biografiju, a pogotovo ne više njih, jer čovjek može imati samo jednu, iako se snebivao ne znajući je li to zbog njene tvrdnje ili zaraznoga smijeha kojim ju je propratila.
I sada bih znala, nastavljala je ne osvrćući se na njegove primjedbe, naći park u kom smo se grudali. Ali, čekaj… zar ti to nikada nisam pričala? pitala je ne gledajući mu lice na kome su se igrale više zapitane nego znatiželjne bore.
Ne, ne sjećam se, odgovarao je nekakvim mehaničkim, kao robotiziranim glasom, koji joj nije smetao jer je brzo nastavljala: Ah, dragi, to veliko društvo…! Svake godine devetog dana u prosincu mi djeca smo se okupljali na obali ledene rijeke. Jednom smo moji roditelji i ja, imala sam tada trinaest godina, morali odseliti. Bilo je hladno maglovito jutro. Dugo smo kroz bjelinu inja putovali do jednoga jezera… i tu mi se u pamćenju gube sve slike, osim jedne – velikog blijedog mjeseca nad tišinom zaleđene ravnice, Olginog lica… i toplog očeva dlana u koji je vodeći me smjestio moju malu hladnu ruku.
Zaustio bi Feniks povremeno, ali ga je jednostavno prekidala nastavljajući mu približiti slike iz njena bivšega života. Ali sada je ipak ponovio: Olginog, kako Olginog lica? Tko je ona? pitao je glumeći znatiželju, jer je to što je nastavila govoriti već svrstao u njenu opsesiju, tko zna čime proizvedenu iluziju, ili sklonost ka prepričavanju nekog romana, ili isječaka iz nečijeg života. Njena bivšeg života najvjerojatnije ne(?!).
– Tako se zvala djevojčica – odgovorila je spretno i brzo, – koja je svake večeri kad legnem, a majka ugasi svjetlo, bila uz mene. Kao dječak osjećao sam se odraslim, ali sam istovremeno znao(la) da sam dijete, dijete koje je počelo željno očekivati Olginu blizinu, toplinu njena tijela, nježnost i usplahirenost kada bih je, kao odrastao, privukao k sebi. Ona bi se otrgla i pobjegla. No, nije se trudila sakriti razgolićenost kad bi sagnuta nešto tobože tražila ispod stola… Oh, u suštini ja i ne znam tko sam. Ali kao da sada zasigurno znam da se više nikada nećemo sresti.
– Tko?
– Ja i Olga… djevojka iz parkova lenskovskih, vječnih snjegova i breza. Breza bijelih i tužnih breza u sivobijelim sibirskim zimama. Da, nema više Olge. Možda nikada nije ni postojala…, – završila je i zatvorila oči…
Okrenuo joj se, ali nije bio svjestan što ga je nagnalo, koji poriv se pokrenuo i iznenada ga usmjerio prema vratima, pa prema obližnjoj trafici radi cigareta. Ruku koja mu je vraćala kusur nekoliko trenutaka je netremice gledao a onda se zapitao: Što se dovraga događa? To je njena ruka.
Ali… Nives je farmaceutkinja… I što tu radi? Kad je došla? Provirujući dublje da je osmotri u prostoru između jave, traume i sna, brzo je odustao čuvši joj glas i korake. Okrenula se nakon melodije koju je pronijela pored njega. Isti je imala smiješak kao onda kad je napuštala gradski inferno. Nije znao tuče li sunce u njega, ili u prozore i fasadu zgrade neposredno iza nje.
U trenutku zgrada mu je bila i realnost i san i autobus koji odlazi… Brzo je uzeo kusur i krenuo u pravcu odakle ga je gledala. Uzalud! Kako?, pomisli jer je nije bilo i zaustavi prvog prolaznika s pitanjem:
–Jesi li vidio Nives? Eno, tuda je prošla prije pola minute…!
–Koja Nives? upitao je prolaznik, ali je brzo produžio mimoilazeći se s njegovim blijedim i izbezumljenim licem. Nives! Zar nisi vidio kako joj na licu ljeskaju mala zrcala…? proderao se za onim koji je samo slegnuo ramenima i nehajno odmahnuo rukom ne okrećući se.
Ponovno je pogledom obuhvatio pločnik , ali sve je bilo nijemo, i ulica bez automobila, i park koji se do maloprije prolamao od dječje cike i jurnjave. Maloprije…? Ili… prije nekoliko godina? A ne upitah je ni za razglednicu? Zatiče sebe kako gleda hvarski hotel, palme i nepokretne ritmove mora na slici… iskrivljujući lice na nečitkoj ploči vremena.
– Odmori se, dragi! – neočekivani ga zapljusne glas.
– Od čega se trebam odmoriti? – mehanički je, nekontrolirano izustio.
– Od priče! Pročitala sam je. Nije ona vrijedna kao ni prilika koja ti svaki put izmakne kad se sjećanju vratiš. Samo je život vrijedan. I vrijeme, ono sutrašnje. Jučer je mrtvo.
Nijem i nepomičan mjesec visio je nad Hvarom. Nad starim, dalekim gradom bila je šutnja.
– Prebolio si je…! Jer, život je minuo.
– Koga sam prebolio?
– Mene…
Mir je šumio u nepostojećem lišću jorgovana dok je pripremala sok koji je volio.
Nekada je dolje u vrtu cvalo cvijeće zalijevano njihovom ljubavlju, a u divljim ružama s mirisima boja igrao se vjetrovit i topao lipanj.
– Kamo s mirisima? – pitao je negdašnjeg sebe.
– U pamtilišta – odgovarala je iz daljine iz koje su izvirala razorena obzorja i njeno lice. Njemu davnom. Prijeratnom. Bez izboranog-ostarjelog-tamnog-lica.
– Shvaćam te. Ali, onaj sam. Isti. Samo… ne onakav. Zar si me drukčijeg očekivala? Prošle su, draga, godine agonije. Sarajevske. Tu su, na licu su tragovi, remek djela ratnoga genija. U duši su dublji i bolniji. Mogli bi poslužiti za analize mogućnosti čovjekove izdržljivosti. Čovjekove? Čovjek? Tko je i što je to? Čiji konfuzni,neiživljeni, neostvareni stvor? Čiji eksperiment? Ili je sam ljudski rod – promašaj…!? Čiji promašaj? I u odnosu na koga?
Gledao je njeno lice i još jednom šapatom pitao sebe: Čiji promašaj?!
– Ti si ista – rekao je neznatnim plamičkom požude prožet.
Očima mu je doticala obraz.
– I ti si. Duša ti je nepromijenjena. U tvojim očima je moj Feliks. Onaj koga nisi izgubio. Samo… onaj osmijeh… tvoj… gdje je? Dragi, gdje je on? – zvale su ga njene usne, ruka što je s pomiješenim dozama neodgonetljivog, zastrašenog i šutljivog opreza dodirivala čovjeka, Pobjednika Posvemašnje Smrti.
– Hm… otupi se – rekao je sa smiješkom. Čuo je eho svojih riječi i još uvijek bio svjestan kako zaboravlja unijeti njenim bićem dozivanu nježnost.