piše: Mirko Popović
Najdublje ranjavaju istrgnute scene. Stanke koje razbuđuju ustuknućem galiota, mirom zauzdanih munja i ognjeva, topova ukroćenih nakon godinā bola. Datumi koji se vraćaju, koji uskaču u ostatke kretanja preostalih slika svijeta.
Zato radije uranjam u šumor krošanja zamišljajući idilu rominjanja kiše u nekim večernjim granama nestalog vremena. No, iako blagotvorno počašćen tim zanosom, izbjegavam mu se temeljito prepustiti zbog Lilianine kritike:
– Najlakše je otploviti prema…
– Ovo je samo potreba za odmorom, ti to znaš… – prekinem je gotovo posustalom snagom zadnjeg damara, ali u njenu oku nastaju krvariti zrake zalazećeg sunca. Ne kažem joj da sada ona plovi, samo šapućem zastajući pred pukotinama izborana joj lica u predvečerje rujna tisuću devet stotina devedeset devete u Sarajevu:
– Znam, i ptice su umrle, sve je mrtvo. Ali… i to će proći, Lilian.
Potvrda o tome, ili pomirenje s tim stoji u njenim blagim očima dok me gleda kako našu izblijedjelu, prijeratnu sliku vješam o sivilo trošnoga zida. Onda pritajen prilazim njenoj gotovo djetinjoj duši za koju znam da se već (ponovno), snagom svoje čudesne moći koncentracije na izdvojene trenutke, nepomičnim usnama pitala: Da li će jednom demon razvalinā pomisliti na one koji se nikada neće sresti s očevim licem…?
Tiho u meni raste točan odgovor:
– Neće!!! I teku uvijek nova pitanja. U očima su. Ne govorim ih dok joj pogled polijeće preko krovova… do daleke periferije, dok domahuje kako je rat poštedio panoramsku simfoniju…
– Što u ovom stoljeću znače obećanja, što borba za pravdu, što progres, proklamiranja, serviranja; što kompromis i krasnopis čitak puku svekolikom, što ljubav, što mirotvorstvo?
Znam što će mi odgovoriti kad sa gradske panorame, pa sa blijede slike, sa boje i patine okvira skine pogled.
Ali, meni odgovor ne treba, pa kažem da bih se radije vratio njenim očima čija je svaka iskra još uvijek gnijezdo radosti; da bih se radije zadržao na čudesnom sjaju vremena u kojem su sred inja cvale pahulje i zime nježnih godina. U tom mome snu vidi leluj daljinā. Odmorila bi se u njima.
Negdje se nešto javilo, kao uzdah. Ne želimo razmrsiti nepostojeće. To je samo glas davno opalog lišća. Pa dugo šutimo boje zaboravljenih pejzaža.
Miris lipe, zametke praštanja, koje je potrebno nama koliko i vinovnicima, dovršavajući znakove u nama, oblikujući sretnu zvijezdu na mapi vremena… da bi se kao nekad zavijorile vedrine i vjetar po gorama raznio pjesmu, izvio plamen sunca s ognjišta, tople riječi, vatre i pitomine.