Sarajevo – drugi dio
piše: Marijana Šundov
Sarajevo, 19. srpnja 2014./„Život moj je samo most preko kojeg treba proć“ …stihovi su pjesme Josipe Lisac koji mi se motaju mislima dok stojim na Latinskoj ćupriji i gledam kako Miljacka teče.
Nemoguće je živjeti u Sarajevu, a ne razmišljati o mostovima. Ne diviti im se i ne pisati o mostovima. A, još više o ljudima koji sagradiše te mostove. Ljudima koji su htjeli preći na drugu stranu rijeke.
I ova kamena ljepotica na kojoj stojim ima svoju priču. A, priča o mostu istovremeno je priča o ovom gradu i njegovoj povijesti.
Kakva je to povijest govori i sama činjenica kako je most mijenjao svoje ime. I dan danas se vodi polemika o imenu mosta i kako bi se on trebao zvati.
Latinska ćuprija je jedan od najstarijih sarajevskih mostova. Današnje ime, koje je ujedno bilo i nekadašnje staro ime mosta prije 1918.godine, most duguje nekadašnjoj katoličkoj ili latinskoj četvrti na lijevoj obali Miljacke – Latinluku.
U starim zapisima Bosanskog sandžaka most se spominje već 1541. i to kao drveni. Nabujala Miljacka odnosi most gotovo dvjesto godina kasnije, a Abdulah Briga, sarajevski trgovac i dobrotvor daje sredstva za izgradnju današnjeg kamenog mosta.
Most od 1918. do 1992. nosi ime „Principov most“ po Gavrilu Principu koji je ubio austrougarskog prijestolonasljednika nadvojvodu Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju.
Na mjestu gdje je Princip stajao i gdje su prije bile stope u betonu, sada je natpis ( i na engleskom jeziku): „Sa ovog mjesta 28. juna 1914. godine Gavrilo Princip je izvršio atentat na austrougarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju.“
Tijekom srpske opsade Sarajeva mostu je vraćen stari naziv – Latinska ćuprija. Za stanovnike Sarajeva terorizirane sa okolnih brda sam Gavrilo Princip je postao simbol velikosrpskog terorizma.
I same njegove riječi na sudu : “Da je Sarajevo kutija šibica, ja bih je rado zapalio na svom dlanu.“ odnosno po drugom povijesnom vrelu – „Najviše bih volio da Sarajevo mogu sabiti u jednu kutiju šibica i zapaliti ga da izgori !” – kao da su predvidjele kasniju krvavu epopeju grada.
Dakako, viđenje ovog čina i samih riječi devedesetih godina prošlog stoljeća kod onih koji su se našli u “kutiji šibica” moralo je postati znatno drugačije od percepcije onih koji su trudili grad pretvoriti u “kutiju šibica” i zapaliti ga.
Gavrilo Princip je danas – 100 godina od atentata i hitaca koji su zapalili svijet – za neke heroj za druge terorist. Jednima zločinac, drugima domoljub. Za jedne oslobađanje, za druge okupacija.
Svatko tumači povjesna zbivanja kako to njemu odgovara. Ispada kako je sve relativno i podložno interpretacijama. Događaji prošlosti tumače se kroz prizmu sadašnjosti. Povijest pišu pobjednici. Na žalost često ta ista prošlost postaje važnija od sadašnjosti.
Međutim, postoje opće ljudske norme i vrijednosti. Nešto što se dogodilo ne može se izbrisati iz povijesti. Naravno, može se ponovo preispitati kako novi dokazi i povijesni fakti budu se pojavljivali.
Međutim, zločin se ne može nikako opravdati ni zlo predstaviti dobrim. Želja za slobodom svome narodu ne smije negirati pravo drugog naroda za istom tom slobodom. Nužna obrana ne smije prelaziti u odmazdu i osvetu. I naravno, bitna je namjera. Čovjek to svjesno biće uvijek radi nešto s ciljem. Zašto radimo to što radimo? Odgovor na pitanje – zašto, može puno toga objasniti o djelu. Međutim i „ put u pakao popločan je dobrim namjerama.“
O svemu ovome razmišljam dok stojim na mjestu atentata.
Gledam slike nesretnog, tragičnog bračnog para, cvijeće i svijeće. Tu je i Muzej Sarajeva sa povijesnim fotografijama svih aktera događaja. A, neke od njih – tih prepoznatljivih velikih crno-bijelih fotografija – nalaze se ili u muzejima armije ili muzejima povijesti diljem Europe. Iste te fotografije gledala sam na izložbi o Velikom ratu u Bruxellesu.
Sarajevski atentat uzima se kao neposredni povod Prvog svjetskog rata – Velikog rata koji je obuhvatio tri četvrtine svjetskog stanovništva i počeo stvarati današnje europske granice. Pomislim kako su prije samo jednog stoljeća Europom vladale sile od kojih mnoge više ne postoje. Srušena su četiri svjetska carstva. Stvorene se nove države. Veliki rat postavio je mapu za onaj Drugi rat još krvaviji i pogubniji. Posljedice osjećamo i danas. O stradanjima milijuna ljudi neću ponovo pisati o tome sam već pisala u drugim tekstovima ( o.a. Polja Flandrije) …
Prošlo je sto godina, a moje Sarajevo su s razlogom preplavili turisti. Za njih su pripremljeni prigodni suveniri – uokvirene fotografije nadvojvodskog bračnog para, sitnice koje su se koristile na bečkom dvoru …Naravno, tu su i oni drugi tradicionalni suveniri – predivne rukotvorine na Baš-Čaršiji, mali ćilimi, nakit.
Baš-Čaršija je uzavrela košnica. Puno ljudi i golubova baš kao u mom sjećanju …i predivni mirisi ćevapa i bureka, rapsodija boja i okusa kolača.
U mislima mi se prepliću sadašnjost …prošlost. Ljudi koji pored mostova ubijaju druge ljude i ljudi koji grade mostove.
Sigurno znam – Sarajevu i Bosni i Hercegovini danas više nego ikada trebaju oni koji grade mostove …i to ne samo preko rijeke.