Slavica Sarkotić
Jednog tužnog kolovoza
umoran od zatočeništva
uspomene plave tražih
mokrom stazom svog djetinjstva.
U suglasju nekom čudnom
nakraj nekog čudnog svijeta
vidjeh, ideš ko princeza
poljem divljeg, bijelog cvijeta.
Ostarjela ona polja
poznato su mirisala
i sjala je tvoja kosa
opet me je sebi zvala.
Poznah ono bijelo cvijeće
i nestade drugih boja.
Dodirnih te u bunilu;
hladna bjehu usta tvoja.
Ispravljeno, hvala Slavice, i za ispravku i za divne stihove!
Samo mala ispravka: U zadnjem stihu treće strofe treba stajati ” opet me je sebi zvala”. Hvala 🙂