Božica Jelušić
Jezero ima tajno ime od slogova vode,
Od pahulja u zraku koje padaju s ive.
U travi se bjelasa živahno pero rode.
Puž uzazi uz stablo gdje tiho rastu gljive.
Na jezeru je Sunce; ljulja se čamac,
Na mostiću ćeš sresti Moneta ili lovca.
Tu nikad nisi uljez i nisi samac,
A mir ti vrijedi više od polugi i novca.
Smaragdnim okom gušter ti motri palac,
Dok bosa noga blagodat trave kuša.
Punim plućima dišeš, bezbrižni pastoralac,
A uho šuštave šumske napjeve sluša…
Zalihe mira tu su, svježi pigmenti,
I nabori ko suknje iz bakina ormara.
Otisak dlana u pijesku-sretni momenti,
Kada sve prema tebi hrli i ruke pruža.
Jezero živo je kao iver i mlada štuka,
Na dnu su jastuci od lelujave rese.
Mogla bi u nega duša potonuti bez zvuka,
Pustiti da je gibanj vode u san odnese.
S uzdahom stavljam šešir, odlazim kući,
K onoj gomili knjiga, razasutoj na stolu.
Kada svi nekamo odu, ovamo će me dovući
Svilena vrpca koju okačih na topolu.
(Flora Green)