PRIČA O MARIJANU

piše: Marija Kukić
Marijan se rodio kada su mu roditelji ušli u poodmaklu dob.

Prije njega svjetlo dana ugledali su; Božo, Anđa, Krešo, Ljuba. Ne bi se baš moglo reći da su svi skakali od sreće kada se Marijan rodio. Trebat će nahraniti još jedna usta više.
Ali, rodio se! Što je, tu je!

Roditelji opterećeni  mnogobrojnim problemima, u prvom redu brigom za svakodnevno preživljavanje, nisu imali puno vremena za skrb nad djecom, a posebice ne o nejačetu.

Tako je Marijan bio prepušten na milost, a još češće na nemilost starijoj braći.

U svemu ih je morao slušati. Nije mogao ni o čemu odlučivati bez blagoslova braće. A sestre ionako nikada nitko nije ni za što pitao. Poseban autoritet svima, a posebice Marijanu, bio je najstariji Božo. Njegova je uvijek bila glavna, odlučujuća, posljednja bez obzira koliko dobra ili loša bila.

Poslije smrti roditelja Božo se još više smatrao glavnim, vrjednijim, pametnijim, boljim… od ostalih, a napose od Marijana kojega su svi smatrali glupim, smotanim, manje vrijednim čovjekom. Stalno je živio u njihovoj sjeni. Odrastao je često okružen podsmijehom i podrugivanjem ne samo svojih bližnjih nego i suseljana.

Stasao Marijan za ženidbu. Nije bio ružan. Baš naprotiv! Bio je vrlo zgodan, dobrodušan i simpatičan mladić. Djevojke su ga s naklonošću gledale. Mogao je birati između mnogih, ali ne!! Boži se ni jedna nije sviđala. Jedna je siromašna, druga nije iz čestite obitelji, treća ne voli raditi, četvrta nije lijepa, peta se samo licka, šesta… I tako je Božo svakoj našao neku manu i  nju kao „desert“ servirao Marijanu.

Na jednom seoskom kirvaju Marijan se istinski „zagledao“ u Ivu iz susjednog sela. Bila je i lijepa, i vrijedna, i iz čestite obitelji. Marijan je znao da je Iva ona prava, da je ona osoba s kojom bi želio dijeliti ostatak života. Što će na to reći Božo?

„Baš me briga! Meni se Iva sviđa i ja ću se njome oženiti,“ po prvi puta Marijan je bio odlučan.

Dogovorena je i svadba. Na samom obredu vjenčanja svećenik upita:

„Marijane, uzimaš li ti ovdje nazočnu Ivu…“

Jadan Marijan! Što će odgovoriti? Ženi se, a nije pitao Božu za dopuštenje. S jedne strane tu je ljubav prema svojoj odabranici , s druge strane  pomalo grižnja savjesti zbog Bože. Hoće li se on ljutiti? Hoće li mu zbog ovog čina cijeli život prigovarati? Hoće li mu „veliki“ brat ikada oprostiti?

Što mu je činiti? Umjesto da odmah odgovori , Marijan se u prepunoj crkvi obrati svećeniku: „Čekaj, pope, pitat ću Božu!“

I okrene se prema bratu.

„Božo, ‘oću l’ se moć’ oženit’ Ivom?“

Boži  je bilo neugodno što ga to pred svim uzvanicima pita pa je potvrdno kimnuo glavom. Vidio ženik da se Božo slaže ( a što je drugo i mogao učiniti) pa odgovori svećeniku:

„’oću, pope, ‘oću, uzet ću je! Rek’o  j’  Božo da mogu.“

I tako se Marijan oženio Ivom.

Žive danas zadovoljno i smireno. A da bi njihova životna priča odudarala od bajke, za to se pobrinula majka priroda. Marijan i Iva nikada nisu mogli imati vlastitu djecu. No, zato su puno ljubavi i nježnosti posvetili  Božinoj i Krešinoj djeci i unučadi. Ona  danas vole i poštuju Marijana i Ivu više nego vlastite roditelje. Obožavaju Marijana, nekada ponižavanog, ismijavanog i zatepenog „malog“ brata Božinog.

Marija Jurić Zagorka izrekla je riječi koje se bez okolišanja mogu primijeniti na ovo dvoje ljudi: „ …ne može se zamisliti sretnijeg čovjeka od onoga koji zna da njegovi bližnji mogu od njega primati samo plemenitu dobrotu u osjećajima, željama, djelima.“

To upravo čine Marijan i Iva.