STAZAMA OČEVOG DJETINJSTVA

Tekst i foto: Marija Kukić

Kutjevo/ Moja najmlađa kćerka Josipa konačno je nakon iscrpljujućeg i dugotrajnog rada  dobila nekoliko dana  godišnjeg odmora. Budući da godinama nije bila u rodnom zavičaju očevu, u kršnoj, ponosnoj i prkosnoj Hercegovini, silno je  željela prošetati  se stazama očevog djetinjstva.

Odluka je donijeta! Putuje se prema Hercegovini. Pravila sam joj društvo i „posudila“ svoj automobil jer je mlađi od njenog, već punoljetnog dizelaša.

Josipa je poželjela voziti se cestom uz Vrbas jer joj je ova rijeka i njena zadivljujuća zelena ljepota ostala u sjećanjima još iz dana njenoga djetinjstva, iz vremena  kada je cijela obitelj, baš poput lastavica, putovala prema jugu.

Izmjenjivale smo se u vožnji iako je ona izvukla „deblji kraj“. Uostalom i mlađa je, zar ne!? Nakon višesatne vožnje stigle smo do Posušja. Put dug oko 350 kilometara lako smo i bez problema prešle.

Uzbuđenje se svakim kilometrom povećavalo. Srce nekako brže titra, obrazi počinju gorjeti, dlanovi se znojiti … A o pitanjima što se motaju po glavi ne treba ni pisati.

Evo nas! Nije se mnogo toga promijenilo. Jedino su ljudi stariji, nekih više ni nema, tu  žive i neki novi klinci koji su se u međuvremenu rodili. Ima ih više nego u nekom razredu neke male seoske škole.

Mnogo je i novih, visokih kuća koje streme nebu pod oblake, kuća s novim raznobojnim fasadama. I one ljepotice stare, kamene kuće počinju se „uništavati“ novim modnim izričajima.

Dočekane smo vrlo toplo i srdačno. Obilazile smo mnogobrojnu rodbinu, prijatelje i znance i prisjećale se dana kada smo svi kao obitelj dolazili ovamo. Više nema takvih posjeta. Kćerke imaju svoje obitelji, svoje živote, svoje planove … iako se često žele prošetati stazama očevog djetinjstva. A  ni njega više nema na ovozemaljskim stazama jer šeće  putovima vječnosti.

I tako otputovasmo nas dvije – Josipa i ja. Nije mi žao što sam se odlučila na ovo putovanje. Lijepo je ponekada sresti dragu rodbinu i evocirati sjećanja na neke vesele, smiješne, neobične …pa i one malo manje vesele, ponekad i tužne događaje.

Mene je opet impresionirao taj čudesni biljni svijet, Sunce koje se pri zalasku skrivalo iza Zavelima, kućice i pojate (staje) načinjene od kamena, kameni zidovi, kamenje koje „raste“ iz zemlje. U škrtoj zemlji, među siromašnim travnatim pokrivačem šarenili su se i ostavili me bez daha nježni bijelo – ružičasti cvjetovi mrazovca … Vrlo su slični šafranu  i izuzetno otrovni. Ako ga se konzumira i zamijeni izgled njegovog lista s listom medvjeđeg luka (srijemuša), smrtonosan je.

Kćerka se poželjela i malo Jadrana. Samo dan, dva. Kamo otići kad ništa nismo dogovorile, rezervirale? Glavna sezona je prošla, možda ipak nađemo koji slobodni krevet? Ali gdje? Kamo krenuti? Gdje se ugnijezditi?

Rođaci su predlagali:

„Idite kroz tunel ispod Biokova! Dođete do mora za četrdesetak minuta. Vratite se navečer ovdje na spavanje!“

Razmišljale smo o ovom prijedlogu i zaključile:

„Do mora i nazad …do mora i nazad …Tunel dvadeset kuna  u jednom smjeru, dvadeset kuna u drugom smjeru …vrijeme provedeno na putu izgubljeno je vrijeme…“

Odluka je pala:

„Idemo prema moru. Pa valjda će negdje biti koji slobodni krevet? Turistička sezona je pri kraju. Nadamo se da ni cijene neće biti previsoke …“

Tada mi na pamet padne jedna misao. Pa, ja redovito  i rado čitam poeziju napisanu  predivnom čakavštinom  suradnice HGB Dubravke Borić. S njom se  ponekad „čitam“ putem e-maila. Provjerit ću ima li u njenom apartmanu koja soba, ali joj se neću predstaviti. Želim doći kao i svaki drugi turist koji dolazi na odmor.

Jesam li uopće stigla do mora? Što mi se sve događalo? Jesam li došla do Dubravke ili ne, saznat ćete u  sljedećem nastavku.

Album sa fotografijama: STAZAMA OČEVOG DJETINJSTVA