PUT PUTUJEM

tekst i foto: Sonja Breljak
Berlin-Zagreb-Stružec-Bugojno/ Subotnje rano jutro protekloga tjedna. Prvi dan godišnjeg odmora. Sjedamo u automobil i pravac …

E da pravac je kod nas prilično kompliciran jer je pravaca više. A ni odlazak nije baš lagan. Pa kako to? E, pa ovako …

Pred nama je godišnji odmor dug četiri tjedna. Tri namjeravamo provesti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Zato sad najprije hitamo dužinom lijepe naše Njemačke. Taj put se nekako odužio. Zastoj na autoputu dug dva sata. Počela i kiša koja nas prati kroz cijelu Austriju do pred sumrak.

Onda Slovenija i njihova čuvena vinjeta kojom plaćamo korištenje nikad dovršenog auto-puta. Međunarodna cesta prepuna automobile u oba pravca izgleda kao malo bolji seoski put, mimoilaženje vrlo riskantno, pretjecanja nema, koncentracija potpuna. Srećom, stala je kiša pa kolovozi nisu mokri.

Mi uvijek čudno putujemo. Tamo od rata, od 1994. kad igrom slučaja postadosmo stanovnici Berlina, redovito imamo čudna putovanja. Prelazimo iz države u državu, pa tako preko pet –šest granica. Lutamo kao izgubljene duše u potrazi za svojim mjestom dok ne istekne vrijeme odmora koji nam redovito donese umor, i ne zaputimo se nazad ne našavši traženo.

Ove godine ne tražim ništa. Trebam tek odmor. Sve ostalo pronašla sam već u Berlinu. I to poodavno, samo tog postadoh svjesna tek nedavno.

Velim, čudno putujemo, preko šest država, u dvije koje su nam zemlje porijekla, dvije domovine u kojima imamo dom. Je li to dom, ako stoji prazno a mi svoj život provodimo drugdje? Nije li to “drugdje”, u stvari dom. Onaj u kojemu teče naš život, onaj u kojemu su djeca što čekaju naš povratak.

Prvi puta su sami. I prvi puta mi putujemo sami.

-Eh, o kome pričaš, dometne na ovo suprug. Pa reci čitateljima i koliko godina imaju ta djeca.

– Majci su djeca uvijek djeca, neuvjerljivo se branim. Pa dobro, djeca koja su ostala doma u Berlinu  imaju 24, 20 i 17 godina. Najstarija kćerka s 26 godina već dugo živi samostalno, još od mature i trenutno je u Parizu. Svejedno, u mislima ponekad kod mene dođe kao da su mala djeca, u svakom slučaju, moja mila djeca.

Čujte evo tek je treći dan mog godišnjeg odmora, prvog nakon pune dvije godine, a ja već osjećam tu čežnju …

-Ajmo mi odmarati …pametno veli suprug, neće njima ništa uzmanjkati, znaju voditi računa o sebi, sve odrasli ljudi.

–A, tako je, potvrđujem ne baš potpuno uvjerljivo, ajmo mi odmarati.

A odmor kod nas ima poseban zadržaj. Rekoh već …iz države u državu, pa tako pet –šest puta. Najprije u Lijepu našu …

– Eh, mislim se, da je pokojni otac to doživio …samostalna Hrvatska, pa himna, pa grb …ono o čemu je dugo sanjao, eh što bi se radovao.

Dakle, Lijepa naša…naš mali dom je nedaleko zračne luke Pleso. Ugodno, toplo …u istoj zgradi je i poznata pjesnikinja  i naša draga suradnica, Sonja Smolec. Kratak a srdačan susret na stubištu. Sonju upoznah svojevremeno putem emaila, poslala je par pjesama za naš portal, postala redovitom suradnicom s vlastitom rubrikom poezije na Hrvatskom glaus Berlin, a tek potom u običnom, prijateljskom pismenom časkanju, saznadoh da u Velikoj Gorici, imamo istovjetnu adresu, istu ulicu i isti kućni broj. Život je stvarno nepredvidiv.

Prvi dan boravka u Hrvatskoj iskoristismo posjetiti dvije obitelji. Jedna je ona naših vrijednih i upornih kumova, Senke i Frane Antunović, koji su od rata pa na ovamo, krenuvši od podstanarskih, tijesnih a skupih zagrebačkih  stanova stigli do prelijepe kuće u prigradskom naselju Odra, podigavši usput četvero izvanredno vrijedne i talentirane djece. Nagrada i nadomjestak je to za sve izgubljeno, za sve loše ratom doživljeno i proživljeno.

Drugi posjet učinismo u selu Stružec nadomak Popovače u sred Lonjskog polja. Tu žive i već na zvuk našeg automobile izlaze iz cvijećem ukrašene kuće, Marija i Alfred Matijašević, naši povratnici iz Berlina. Susret više nego li srdačan. Sjedimo u sjenici pred kojom je, uz brojne druge male, i velika njemačka zastava. Strastveno su, poput i nas navijali za Njemačku za netom prošlog nogometnog prvenstva.

Više od trideset njemačkih godina ostavile neizbrisive, drage tragove zahvaljujući kojima smo tu, zahvaljujući kojima su i njih dvoje naši česti virtualni gosti.

Alfred fotografira, Marija slika, vodi razne radionice, piše …Marija je naš prvi suradnik koji je svoje priloge objavljene na Hrvatskom glasu Berlin u rubrici Kratka pisma iz domovine, sabrala i objavila knjigu. Istina, u par primjeraka jer se novaca i izdavača nema. Jedva čekam da Marija jednom dođe u Berlin te da načinimo literarnu večer i predstavimo izvrsne tekstove, njena poučna i duhovita kratka pisma iz domovine.

Dalje, dalje, idemo dalje …

Put nas vodi prema Bosni i Hercegovini. Banjaluka, autoput, pa uz kanjoj Vrbasa. Pojedosmo ukusne ćevape u restoranu Lav na Bočcu. Pa opet put pod noge dok je još dana …Jajce i njegov krajolik kao s razglednice, Donji Vakuf pa Bugojno.

Jedva prepoznajem ulaz u moj rodni grad. Eh, na šta to sliči, sve trgovina do trgovine, biznis centri, visoke peterokatnice, pa nadalje, brojni psi lutalice, oronule fasade zgrada neobnovljene još od rata. Mješavina svega i svačega.

I eto nas “doma”. Po drugi puta za ovog putovanja. Otvaram vrata stana koji je nekoć pripadao mojoj pokojnoj majci. U njemu još stanuju uspomene. Drage uspomene. Ponijet ću ovo ili ono pomislim svaki puta. A onda, ipak ne učinim. Kao da sve i pripada samo tamo gdje i jeste.

Pomislih nešto slično i na ulazu u grad. I u njemu cijelom kao da je vrijeme stalo, kao da se sve u vremenu ukočilo, okamenilo …

Eto, javit ću vam se opet pismom s godišnjeg odmora i opisati kako je bilo u Makarskoj, u Bugojnu, Kupresu, kako kod našeg Ive Dorotića na Braču, pa kako pri susretu s Lizom Kopić u Slavonskom Brodu  gdje je i naš dragi kolega i prijatelj Željko Mužević te urednik Hrvatskog glasa Berlin, Emil Cipar.

Eto, bit će još tema i pisama. Pa do onog sljedećeg, primite  topli i srdačan pozdrav od vaše urednice.