NETKO NAS RAZUMIJE

piše: Sonja Breljak
 Berlin/ Četvrtak, kasno popodne prošloga tjedna. Dug dan. Radno vrijeme netom završeno. Na stajalištu u Turmstrasse čekam autobus 187. Vozi u pravcu Dardanellen Weg.

Kad prije koji mjesec promijenismo stan, ulicu i općinu stanovanja u Berlinu, ustvrdih s radošću kako upravo autobusom 187, od stajališta skoro ispred zgrade gdje stanujemo mogu doći ravno do ulice i ustanove u kojoj radim. Velika je to pogodnost. Bez sudjelovanja u gustom jutarnjem prometu i često nemoguće misije traženja parkinga kao i bez trke i presjedanja stići javnim prijevozom do radnog mjesta. Sjednem u autobus pa čitam. Ili razmišljam. Ili pjevam u sebi.

Jutarnja vožnja traje pola sata. Na posao krećem u 6 i 29 pa još nema školske djece. A izgleda., niti previše onih koji tako rano rade. Popodne je već življe. A i vožnja traje duže, nekih 45 minuta. Dosta je putnika pa autobus često staje, a i popodnevni saobraćaj u Berlinu je vrlo gust.

Tako je bilo i tog prošlog četvrtka. Na stajalištu Turmstrasse, koje je skoro polazna stanica, uspijevam uhvatiti mjesto za sjesti. Autobus je skoro pun. Vrućina je uz to. Bila prošlog tjedna. Autobus staje na jednom od stajališta. Možda smo na pola puta do moje stanice.

Tras!!! Vozač izlazi iz svojeg dijela zalupivši vratima tako jako da se putnici zgledaše u čudu. Aha! Spušta rampu jer na srednjim vratima izlazi invalid u unvalidskim kolicima.

– Pa okrenite se na drugu stranu. Ama ne tako. Pa zašto idete sami kad ne možete!!! Sve izrečeno na njemačkom jeziku dok čovjek u invalidskim kolicima, pokraj vozača koji stoji spuštenih ruku bez namjere pomoći, manevrira invalidskim kolicima preko rampe. – O, Bože! Bože, veli nestrpljivo vozač, sad već na drugom jeziku, meni razumljivom. Pa ulazi u autobus te prolazeći  kraj putnika ispusti na istom, sasvim mi razumljivom jeziku pravu salvu raznoraznih psovki.

Ogledam se okolo. Putnici uglavnom Nijemci. Zgledaju se u čudu. Šute. Po žustrom tonu vozačeva glasa ni njima nije teško pogoditi kako izgovara pogrdne riječi.

– Neki ljudi mogu i razumjeti vaš jezik, a sve to što ste rekli nije nimalo ljubazno i pristojno, velim konačno na njemačkom jeziku. Baka preko puta mene zapljeska i podignu palac uvis. I ostali putnici okolo kimaju glavama u znak odobravanja.  A vozač se sa svog mjesta oglasi drsko, očito, u autobusu, od putnika, samo meni razumljivo: -Ako ti šta nije jasno, dođi naprijed! I upotrijebi jednu kratku poštapalicu  iz koje saznadoh iste sekunde odakle je porijeklom.

Odgovorih: -Sve mi je jasno, samo me sram da vas razumijem.

Šutnja.

– Lijep dan vam želim, veli mi uz osmijeh baka od preko puta po izlasku iz autobusa. Eh, lijep! Žalosti me bahatost pojedinaca i primjer i trag koji ostavljajju za sobom. Naši ljudi su u Njemačkoj do sada slovili za vrijedne, ugodne ljude. Treba taj dojam održavati.  I radi drugih koji dolaze.

Osim toga. Svijet se smanjio, komunikacijski suzio. Daljine, drugi ljudi i strani jezici nisu tako daleki i strani kao nekada prije. I krajeve iz kojih dolazimo, mnogi Nijemci su već posjetili. Kušali našu domaću hranu. Brojni poznaju ponešto riječi, izraza, pozdrava …Valja misliti o tome.

Bilo bi najbolje i najkulturnije u takvim situacijama, posebno na našem službenom, radnom mjestu, koristiti jezik koji i drugi razumije, jezik zemlje domaćina. A i kad činimo drukčije, onda pri izražavanju, nije loše imati na umu kako je moguće, sasvim  lako moguće, da nas poneki ljudi ipak razumiju.