piše: Nikola Šimić Tonin
Ugostiteljska bauštela Dalmacijom cvate. U skoro, (ne) tako daleko vrijeme, za par godina, u Dalmaciji (ne)će biti konobara.
Kao što beton zauzima uvale, sike, vale (betonizacija Dalmacije), tako veliki ugostiteljski sustavi (hotelski lanci), kao metamorfoze, zauzimaju pozicije, potiskuju tradicionalno, dalmatinsku ugostiteljsku tradiciju, nameću nove načine posluživanja, ugostiteljske samoposluge, švedske stolove.
Kao male trgovine naspram velikih trgovačkih lanaca, provirivat će gdjekoja konoba, mali obiteljski restorančić…
Masovni turizam, sustavi ugostiteljskih samoposluga, t.z., švedskih stolova, uslužnih traka, bifea, gdje jeftina, mahom preko student-servisa vrbovana radna snaga, na brzu ruku priučena, služi kao skupljači šporkih pijata (prljavih tanjura). Donositelji i odnositelji pladnjeva… popunjivači tako stvorene trake, gdje je izloženo sve, od ića i pića, i gdje gost sam birajući uzima, probire, a ugostiteljski bauštelci dižu sa stolova odložene tanjure, mijenjaju ranere (vrsta nadstoljnjaka), donose u džepićima (u ubrus upakiran pribor za jelo), escajg, beštek, i tako po cio dan, gore dolje po stotine puta, sustav stalne kretnje, puno za prazno, čisto za šporko (prljavo).
Gdje je tu ugostiteljski pristup gostu sa svim zakonostima ugostiteljske struke?
Sustav je to fudranera (pomoćnih priučenih konobara i gdje kojeg chef de rang-a – šefa rejona).
Konobare i šefuju bravari, poljoprivredi tehničari, metalci, građevinari, trgovci, gimnazijalci… skoro i nema nezastupljene struke, jedino najmanje ima, skoro pa i nema ugostitelja, ugostiteljske struke, konobara.
Lomi se kičma hrvatskoj mladosti od buntova prljavih pijata koje razvrstavaju i nose u ofice, peračima posuđa, po trideset do šezdeset pijata odjednom da ih ne zatrpaju pijati na rejonima, jednako tako ostatke hrane, prljavi pribor za jelo, prljave čaše …
Za jednu krivu riječ leti se van, iza kapije. Nevjerojatnom lakoćom dovode drugi, zlorabi se do daske teška ekonomska i socijalno-pravna slika Hrvatske.
Ne govori se o ljudskim a kamoli o radničkim pravima – „Ako nećeš ima tko hoće, budi sretan što radiš“!?
Još više boli što u rukovodećoj strukturi teško se može naći i jedan jedini domaći čovjek, potisnuti su strancima, jednako kao i hrvatski jezik, koji se rijetko može čuti i u osobnim komunikacijama, vlada zavadi pa vladaj, tako da komunikacije među niže rangiranim zaposlenicima gotovo i nema, preporuka je da je nema nikako.
Šuti, trpi i pati, za mizerno malu plaću i traži vezu da odeš iz Hrvatske, pa da bar tamo u tuđoj zemlji, šutiš, trpiš i patiš, usustavljen i izdresiran za veće novce.