piše: Ivan Cingel
“Silikoni” – nova cajka koja je odjeknula našom estradom. Dakle, što reći o ovome? Čime uradak ostavlja u tolikoj zatečenosti?
Stvori se u glavi pitanje: pa zar je moguće da one to stvarno tako glupo? Jer ako je glupo, onda je preglupo.
Što, osmjelile su se to tako pravocrtno bez pardona: napućivati cure neka se operiraju i da im bez fejk sisa nema ženske karijere?
U redu, nije to ništa novo u svijetu cajki, prije bi se reklo pravilo, ali efekt iznenađenja dolazi otuda što se ni Sevka ni Sajsi – naročito Sajsi, na glasu kao reperica s mozgom, koju (tako se kaže) ”ne voli jedino onaj koji ju ne kapira”, čime je implicirano da se ima što kapirati – inače ne deklariraju kao cajke.
Druga mogućnost: a možda je onda nešto pametno? Samo što ako pametno, onda toliko puno pametno da se ni ne kapira iz prve, pa se zato učini kao glupo?
To je ono kako je uradak pokušao shvatiti recimo Ivan Glazer u članku na Libeli.
Libela je feministički portal, a tema je odabrana da bi bila razmotrena kroz feminističko pitanje oslovljeno u stihovima. Autor, naime, glazbenu formu izdvaja kao irelevantnu (”Severinino narodnjačko opredjeljenje je najmanji problem”), svodeći svoje propitivanje poruke koju pjesma šalje na ocjenu promoviranoga u stihovima samima, izolirano – pri čemu, za divno čudo, pjesmu nalazi afirmativnom u tom smislu. Nije to primitiva, kaže, to se samo naoko čini kao primitiva. ”Naoko banalan tekst u narodnjačkom aranžmanu vrlo je jednostavno odbaciti kao šund, no takav pristup je kratkovidan i ne uzima u obzir strukturu Severinine publike.”
Što znači uzeti u obzir strukturu Severinine publike?
Nameću se, da pobrojimo, dvije prizme. ”Iznimno konzervativno i primitivno društvo koje u većoj mjeri sačinjava Balkan, pa tako i Severininu publiku, ženu percipira isključivo kao seksualni objekt uzimajući u obzir njen izgled. Obzirom da je pri prosudbi izgleda veličina grudi često jedan od najvažnijih faktora, silikonski umeci često postaju prvoloptaško rješenje za problem neprihvaćenosti u okolini u kojoj su idealno žensko tijelo iskonstruirali muškarci.” To bi bila prva feministička prizma, pitanje objektivizacije žena. Sad druga, kao pitanje okova puritanskog ćudoređa: ”S druge strane, silikonski umeci vlasnicu vrlo često u javnosti diskreditiraju kao umjetnu ženu lakog morala koja na krive načine pokušava uspjeti u društvu opsjednutom čednošću i prirodnim.”
Primjećujemo obrat: čin silikoniziranja sebe kao istovremeno feministički i protufeministički. Dok u okviru prvog aspekta nosi značaj povinjavanja patrijarhalnom objektivizacijskom konstruktu, kod drugog nosi već točno suprotan: onaj ženske samosvijesti, koja svoje uzde uzima u svoje ruke. Pojačano obraćanjem konkretnoj osobi (muškoj) koja iskazuje pretenzije na kontroliranje druge (ženske). ”Tekst pjesme se bavi Severininim susretom s muškarcem koji ju osuđuje jer ima silikonske umetke, no nju to pretjerano ne uzrujava jer su takve grudi nešto što je sama željela. Kroz nekoliko pomalo komičnih rima, Severina jasno potvrđuje kontrolu nad svojim tijelom i s ponosom nosi svoje silikone jer joj se sviđaju i želi ih nositi.”
Jedna od razina s koje bi se tu sad dalo odrediti je ona na kojoj je jedino moguće zaklimati glavom u odobravanju. Sigurno da je ona sama, a ne ovaj ili onaj Marko ili Janko s kojim se druži, ta čija isključiva odluka ima biti hoće li nositi silikone, ako tako želi. S pravom će reći bilo kojem Marku ili Janku neka gleda svoja posla.
Glazer pritom, u svom afirmativnom određenju o Sevkinom i Sajsinom reklamiranju silikonizacije kao prava na izbor, ne ističe samo individualnu i konkretnu razinu toga kao geste samosvojnosti i kontrole svog tijela, nego i onu širu, apstraktniju – spram ”javnosti” koja će prsno dopingiranu ženu diskreditirati kao umjetnu, laku i na krivi način ambicioznu. I njoj se također, toj ”javnosti”, poručuje nek odjebe. Na što i dalje možemo jedino klimati odobravajuće: pravo pojedine žene da odlučuje hoće li ili neće nešto nositi u sebi – baš kao i po polarizirajućem pitanju abortusa – iznad je ne samo Markove i Jankove volje, nego i ikakve vrste vjerskih osjećaja prisutnih u općinstvu. Osobno su mi silikoni pod kožom izrazit turn-off, estetski, što je i legitimno da mi bude, ali etički – bilo što osim zastupanja pro-choice bilo bi naprosto nasilnička svinjarija prema tuđem tjelesnom suverenitetu.
No, javnost nije samo ta koja silikone osuđuje i nije homogen pojam, nego kao što smo svi skupa utvrdili, na ovoj razini općeg općinstva koegzistira i ona frakcija – ”konzervativno i primitivno društvo” – u odnosu na koju friziranje sisa biva podilaženje, ”prvoloptaško rješenje za problem neprihvaćenosti” prema zadanim mjerilima objektivizacije. Glazer je to konstatirao, ali nije dalje tretirao. Što ćemo s tim da staviti si nove sise ne biva tek srednji prst liku Seke Sablić i ostatku frakcije društva koja to osuđuje iz pozicije svog kanona, nego istovremeno i konveniranje upravo ovoj retrogradnoj turbofolk balkanštini koja na prizor silikona slini, plješće i skandira, pred kojom će njima dobiti na cijeni (a možda i naći sponzora, kao što naročito Sajsina dionica sugerira)? Kako to da i taj dio stvarnosti, a ne samo onaj, ne utječe na ocjenu o progresivnosti poruke iz stihova?
Ali navire još pitanja. Kaže, s ponosom nosi svoje silikone jer joj se sviđaju i želi ih nositi. Ako ćemo se zadržavati na pozitivističkom konstatiranju, možemo tako samo konstatirati prisutnost želje. Ako ćemo misliti dalje, pitat ćemo se i o genezi: otkud uopće u njoj ta želja? Ima li tu što Freudovog područja, ego ideala kao internaliziranog superega? Zar nije da je ideal slike o sebi u koju se zaljubljuje, kakvom se želi biti, ovdje posredovan diktatom određenog miljea kakvom se, kao žena, treba biti? To je bitno zato što označavanje nečega samosvojnom i feminističkom gestom na osnovu gole činjenice ponosnog stajanja iza vlastite želje, gubi svaki smisao, kao šuplja priča, ukoliko je sama struktura te želje oličenje patrijarhalnog konstrukta i svjesne ili nesvjesne pobude da mu se dodvori.
Pažnja, ne kažem da treba tražiti nešto nužno neautentično i patrijarhalno posredovano u samoj želji žene da se sviđa sebi i drugima, da dobro izgleda, da privlači. Biologija postoji i neovisno o konstruktima. Ali da bude privlačna baš u vidu ugradnje silikona – može li to stvarno biti odvojeno od, autorovim riječima, ”problema neprihvaćenosti u okolini” koja zadaje određeni normativ kako žena treba izgledati da bi kao žena harala?
A da primijenimo naputak o uzimanju u obzir strukture Severinine publike? Upravo onda kada je uzmemo postaje posve jasno kako se pri bilo kakvoj vrsti nagovora na silikone ne može raditi o emancipacijskoj nego jedino regresivnoj poruci. Stvarno, čine li Severininu publiku oni koji bi na umjetno pojačano poprsje moralno frktali nosom ili ovi koji bi slinili i kod kojih se time dobiva jake bodove? Ne treba smetati s uma da je pjesma, ma koliko mi šutjeli o tome, glazbeno ordinarna cajka, same silikonske note, te da se radi o itekako relevantnom podatku. Slušat će je i na nju vrtjeti žarulje – Glazer se i sam poziva na tu strukturu – mahom oni iz prve prizme, spram kojih furanje silikona nije gesta otpora moralističkim očekivanjima da ih se nema, već ispunjavanja objektivizacijskih očekivanja da ih se ima.
Ali zašto da pričamo samo o Severini? Za identificirati zašto se točno radi o regresivnom estradnom postupku još je efikasnije sjetiti se kolege joj s para-turbofolk scene: Vuce. Vuco se obraća manje-više istoj strukturi publike, tj. da još jednom citiram autora s kojim polemiziram, balkanskom ogranku konzervativne primitive. Pritom mu se zabavljačka persona ne svodi na pjesme koje izvodi, nego se producira kao performer opće prakse: gostuje u emisijama u kojima maše eurima, kandidira se za predsjednika države žicajući donacije fanova za ”zdraviju” Hrvatsku, iznosi nasred Ilice stolicu iz birtije pa tako stoluje ometajući promet (naravno, turbo medijski popraćeno), maše i prijeti ljudima pištoljem, promovira podvođenje maloljetnica, okretanje janjeta na ražnju prezentira kao maltene pobjedu na olimpijadi (hrvatsku, jasno), a youtube je prepun videa s njegovim solilokvijima čija je ideja u tome da zabave i nasmiju karakterističnim verbalnim vatrometom. Jer tako glasi pretpostavka: Vuco da je prije svega duhovit te ima muda reći što svi misle. Ali – teška greška – drugačije treba rasporediti riječi u rečenici – Vuco je ipak sve prije nego duhovit, uz to što bezmudac kao nitko.
Idealan primjer je legenda o ušutkivanju Vinke Cetinski na nacionalnoj TV: jer da što ima ona pričati, jedan joj se sin bode u žilu, a drugi u ”gujscu”. Duhovito? Ne, to je samo priglupi cerek ismijavanja. Razlika između jednoga i drugoga nije neka apstraktna proizvoljnost, nego ju je moguće precizno definirati. Tajna humora je u tome da iskrsava usuprot struji većinske mentalne energije, kao bljesak iznevjerenja očekivanog. Najedanput kažeš suprotno ili barem drugačije od onoga što svi očekuju da će čuti, ostajući zatečenima. Siromaštvo cereka razlikuje se od humora po tome što cerek, obratno, pristaje uz te sve, i računa s njihovim savezništvom u isprdavanju onoga drugačijeg, isključenog iz kruga većinske mentalne energije. Radomir Konstantinović je srž duha palanke našao u naporu člana da se u smijehu poistovjeti s njom (”svojevrsna utakmica za prvenstvo u bliskosti duhu palanke”), dok se ruga onome što izmiče iz sfere njene normalnosti, jer zna da će jedino kao subjekt tog smijeha izbjeći da i sam postane njegov objekt.
Tko ne zna onaj stari vic? Naš junak ide ulicom, kad najednom vidi: dvojica tuku jednog. Da uletim? Ma neću. Ide dalje, kad: trojica tuku jednoga. Da uletim? Ma neću. Ide dalje, i tako četvorica tuku jednoga, pa petorica, itd., da uletim, ma neću, ma neću, dok napokon ne naiđe na prizor: desetorica tuku jednog! E, pa to već nije za ostati skrštenih ruku! I on uleti. Pa kaže: i razbijemo ga ko pičku! Kad Siniša Vuco naiđe na njih sto koji peglaju jednoga, uletit će i on derući se na sav glas, bacajući se u centar pažnje, busajući se u prsa vlastitim predvodništvom dok ovoga združenim snagama razbijaju ko pičku. Kad Siniša Vuco upire prst podsmijeha u Cetinskog koji se ”bode u gujscu” – cerekajući se grleno na vlastitu foru – iluminiran je duhom palanke od kojega očekuje savezništvo: ta zna se da svaki zdrav čovjek-hrvat-i-katolik zna da je pederluk nešto nenormalno, da je ”bosti se u gujscu” samo po sebi razumljivo kao predmet ismijavanja. Bijednička priglupost cereka sadržana je u tom podrazumijevanju i očekivanju. Za izreći jednu jedinu riječ koja bi bila duhovita i s mudima – bila bi mu prva u karijeri – morao bi Vuco za početak se izvući na svjetlo dana, van iz vlažnog i toplog anusa palanačke normalnosti kojoj se obraća.
Postoje, ruku na srce, i blagonaklone interpretacije koje nastoje njegovo javno performiranje pročitati kao toliko puno pametno da se ni ne kapira iz prve, pa se zato učini kao glupo. Priča glasi da on to ironično: primjećuje čime je okružen pa to odvlači u karikaturu, koja onda ima prokazujući učinak. Oblik upravo sprdanja s duhom palanke kojega prividno opjevava. A otkako je otpala varijanta po kojoj bi, u obraćanju toj i takvoj strukturi publike, promoviranje plastike stvarno prolazilo kao emancipacijsko, čitanje Silikona kao pametnih spada na interpretaciju da one to ironično: zapravo uopće ni ne promoviraju plastiku, nego se – hibridno sa zagovorom slobodnog izbora – sprdaju s društvenim očekivanjima spram žena.
Teško mi je ulaziti u to koliko sami ovi estradni umjetnici gaje unutarnji otklon prema podražavanim kodovima. Dopuštam, zamislivo je da osobno, kad su sami sa sobom, ne potpadaju niti malo – za Severinu i naročito Sajsi sigurno više nego za Vucu. Ali nije u tome stvar. Nije pitanje ispovijedaju li vlastitom dušom patologiju sredine, nego koliko je uvjerljivosti u tezi da je svojim dejstvovanjem stvarno prokazuju – tako sve osviještenim i camp suptilnim parodiranjem – a ne afirmiraju i potenciraju.
E, pa nema nimalo uvjerljivosti! Jedan aspekt dokida svaku dilemu o tome: onaj kada uzmemo u obzir strukturu publike – kome se umjetnici obraćaju svojim pjesmama i na koji ih način doživljava ta njihova matična, ciljana publika, tj. duh palanke? Pošten ironijski pristup zahtijevao bi da se u klišejskoj trash presvlaci pojavljuju pukotine koje daju do znanja da se radi o bufonadi i sprdačini sa žanrovskom šablonom i konzumentima – pukotine koje bi ugasile i odbile te koji su im sada fanovi, stvarale im nelagodu u slušanju. Ne treba se bojati da bi se ijednom posjetiocu narodnjačkih klubova dogodilo da se zabuni pa zamijeni pjesmu Ramba Amadeusa za nešto na što će cupkati: previše je jasno da im on zapravo lupa šljagu kada im oponaša izričaj – da se radi o klauniranju i podsmijehu. A daju li to tako do znanja Vuco ili Severina sa Sajsi, kad već radimo od njih Ramba ili Zappu? Nimalo, ali ih zato nepregledne narodne mase obožavaju i prate u transu, kao uzore i modele, idealne prototipe normativne prepariranosti, prosto neprošireno, posve bez otklona (a oni onda upravo od toga i masno zarađuju). Netko kome je uistinu ideja stvaralaštva u ironijskom razobličavanju, ne bi si nikada dozvolio takvo što, da se utječe masovnom afirmiranju onoga što razobličuje. Ili ukoliko bi, činio bi time sprdnju od vlastitog kao sprdanja.