PTICA NEZNANKA

piše: Mirko Popović
Bila sam ptica južnih gora. Ptica Neznanka (tako me Robovlasnik zove). Ptica pjevica. Znam to, iz dubine vremena jer, često se sjećanja vrate:

Toga davnog dopodneva sletjela sam na grančicu pored njega (navedenog u zagradi). Odmarao se na proplanku dok je čekao svoje prijatelje, gospodu Ulje i Akvarel.

Imajući iskustva sa tim velikim dvonožnim bićima koja nisu bila agresivna, niti u mojoj primisli sposobna napraviti mi bilo što nažao,  mislila sam da je dobar i moj R (taj što je svojim ciljem, svojom samovoljom, iživljavanjem i neshvaćenom slobodom, odredio put moje tužne sudbine).

Vidjevši ozarenost u njegovim očima, s velikim zadovoljstvom i oduševljenjem pravila sam mu očaravajuće društvo. Njegova zatečenost mojom pjesmom nije me iznenadila.

A i kako bi?  Jer, već sam imala bezbrojne nastupe, aplauze i divljenja gdje god su me čuli …i slušajući me zastajali …Pjevala sam u šumama, pod prozorima, u gajevima, u dvorištima.

Mi, ptice, osim pjesme za uspavanke, za pokretanje inspirativnih vrela kod ljudi, ništa više ne znamo. Valjda zato i ne činimo nikome zlo. Vidjevši u ljudima jedino oduševljenje, naklonost i ljubav prema meni, kasno sam shvatila da, možda samo u nekima, postoji i neslućena mržnja, sebičnost i sadizam. Nastavila sam hitrim skokovima, vrckanjem, elegantnim i artističkim umijećem zavođenja dala sam mu do znanja da među svojom vrstom, a vjerojatno i šire, predstavljam damu.

– Ni ne slutiš kako ćeš biti izuzetan primjerak u mojoj kući – odjednom i posve neočekivano je rekao, a sa lica mu je skliznula umiljatost i ljubav …koju sam jasno vidjela prije nego me uhvatio neobičnim trzajem i zazidao kamenjem ostavivši me zakovanu sa jednim malim otvorenima privremenim prozorom u svijet, onaj svijet koji je toga trenutka nestao iz moga utamničenog života.

– Čeka te tamo pozlaćena krletka – nastavio je – i neočekivano bogatstvo, uživanje i ljepota kućne atmosfere. A ja ću sada dolje …da bolove u ramenu podastrem plavozelenoj vodi Neretve (vjerujem samo u takvu medicinu). Nek me ljekoviti pijesak njeguje dok mi tjeme budu mazili valovi i vjetrovi počiteljske povijesti.

Bila sam slobodna ptica.

Hoće li ga jednoga dana (jer tugu mu nisam vidjela zbog čina ubistva moje slobode i zbog moje buduće usamljenosti) pitala sam se dok je površno gledao umjetnike iz čijih su kistova cvjetale okamenjene gore, kule, stare kamene kuće, ptice i vodeni aktovi uhvaćeni u maženju sa suncem i kamenom.

Čula sam tada njegove misli:

– Bi li gospodin Akvarel mogao nacrtati fascinantnu nadgradnju moje ptice, njeno neiscrpno bogatstvo nematerijalne egzistencije? Bi li mogao kistom oživjeti virtuoznu igru tijela i zjenica, njene sanjalačke i opčaravajuće treptaje? Bi li uspio tu vanserijsku otmjenost i profinjenost, koja kao da ne pripada životinjskoj vrsti, tu nevjerojatnu gracioznost pokreta prenijeti na platno?

Ali, u svim godinama koje su prošle, nikada mene, svoju pticu, svoju igračicu koja virtuozno igra i zapanjujuće, anđeoski pjeva u dalekim šumama moje davne slobode, nije pitao:

– Što će od tebe ostati kad ti u krletki utrne i najograničenije znanje o slobodi, kad ti  nestane sjaj iz očiju i zapečati sudbina, kad utopiš svoj glas i iz grudi ti se odroni prazan pogled u maglu izgubljenog carstva na čijim si obzorima pjesmu Slobode nekoć pjevala?

Ja, tvoja jedina plava ptica iz čempresa južnih, iz šuma dalekih …

Tvoja tiha, nekoć vrckava i mlada, anđeoski zaigrana, tvoja nježna ptica Neznanka …?