KA ONIMA KOJI ČEKAJU

teksti i foto: Sonja Breljak
Makarska-Brač/ Nedjelja, posljednji dan mjeseca kolovoza. Naš godišnji odmor u punom zamahu.

Sjenu na doživljeno baca bolest i boravak u slavonskobrodskoj bolnici  kolege Emila Cipara. Pratim, mislim, razgovaram sa suradnicima o tome, i nadam se, o kako se nadam, da bit će bolje.

Ovaj nedjeljni dan odredismo za putovanje trajektom do Brača. Tamo nas očekuje (“čekamo draga”) dugogodišnji prijatelj Ivo Dorotić i njegova supruga Jadranka.

Do Brača, točnije do Sumartina gdje je Ivo, vozi svakodnevno i po više puta na dan trajekt Pelješčanka. Karta do Sumartina košta 33 kune za jednu osobu. Otočani, primjerice, imaju tarifu s popustom a umirovljenici -otočani, poput i naših Ive i Jadranke, imaju besplatan  prijevoz.

Dakle, kupismo karte i pravac brod pa na njegovu palubu, s koje se lijepo pri isplovljavanju vidi Makarska kao s razglednica. Vožnja Pelješčankom traje 60 minuta.  Napravih cijeli niz prelijepih fotografija.

U malenom pristaništu Sumartina duga kolona automobila čeka na ukrcaj. Već s broda vidimo …kako bi rekli na otocima …našeg Ivota.

Ivo preplanuo od sunca i vjetra.- Ma vidi, što Ivo dobro izgleda, puno bolje nego li prije, velim suprugu.

I stvarno, nakon više mjeseci odmora, bračkog sunca i mora, naš Ivo Dorotić se puno bolje kreće. A sjetit će se oni koji nas pažljivo i dugo čitaju, kako je tamo 2010. godine Ivo bolovao tešku upalu pluća iz koje se nakon višetjedne umjetne kome, jedva izvukao.

Sad evo, sav radostan nakon srdačnih zagrljaja i pozdrava, vodi nas kratkim putem do kuće. Ivo stanuje sasvim blizu pristaništu. Kako bi se to stručno reklo – prvi red do mora. Iz dvorišta može odmah uskočiti u drago mu more.

Srdačan pozdrav sa Ivinom suprugom Jadrankom i sinom Domagojem. Sjedimo na terasi gornjeg kata. Razgovaramo o zajedničkim poznanicima. Bivamo izvrsno ugošćeni jelom s roštilja, dobrim vinom …i slušamo o zanimljivim brojnim detaljima iz života na otoku, okolnim mjestima  …Selca iz kojih su postala tri biskupa, Škrip sa starim građevinama …Dol s plodnim zemljištem, o ljudima, klesarima,  o rođacima, maslinama …Ivo i Jadranka poznaju skoro  svako lice iako im je na Braču dom tek pola godine, hladniji dio godine  provode u Berlinu.

Ručamo, razgovaramo …Ivin sin, Domagoj govori: -Kad nekom u Njemačkoj pokažem fotografiju ovog pogleda s balkona, dobijem kao odgovor: – Pa šta ti tražiš ovdje kraj takve ljepote?!

Baš je ljepota. S terase se vidi horizont na moru. Predivan pogled. vrijedilo je doći vidjeti ga.

Ivu Dorotića sam upoznala tamo negdje 2000. godine. Naime, nakon rata,u Berlinu dobih još dvoje  djece. Sveukupno -četvero!

I samo što su mali odskočili već se vratila volja za pisanjem, objavljivanjem. Novinarski virus proradio.

– Pa, gdje bih mogla? Onako, da malo glas uvježbam, da najavim, objavim, opišem, fotografiram?

Pitala okolo razne kolege na radiju, u dnevnim novinama. Nekako, ne ide baš, nikako do odgovora pa potrajalo sve skupa.

– Pa jesi li pitala Ivu  Dorotića, on piše o sportu ponekad, poznaje koje uredništvo, priupita prijatelj, slikar, danas pokojni, Boris Žuro.

Odgovorih niječno.  Ivu Dorotića i ne poznajem.

Pa uskoro iskoristih prigodu upoznati ga i priupitati. A Ivo kao iz topa, bez ikakve zadrške, odmah mi predade email adresu i telefon uredništva Slobodne, voljan pomoći i preporukom ukoliko zatreba.

Tako, tog dana a i kasnije, upoznah dobro Ivu Dorotića, one osnovne vrline, najvažnije. Među njima je i nesebičnost. Jer, Ivo takav i jeste.

Zahvaljujući njegovoj nesebičnosti započela moja suradnja sa Slobodnom Dalmacijom koja je potrajala desetak godina …Iz toga svega stiglo se kasnije i do našeg Hrvatskog glasa Berlin u kojemu sad surađuje i Ivo.

-Pa pozdravi, znaš već! Emila, naravno.

-Znam,  znam, odgovaram. S tim riječima, napustih dvorište pa pravac brod. Vožnju provedosmo u ugodno hladnom potpalublju “Pelješčanke”

Po povratku u Makarsku stigosmo još i na drugu večer jazz festivala na Kačićevom trgu.

Prelijep dan. Hvala dragim prijateljima u Sumartinu na Braču!

.

–