piše: Mirko Popović
Nije više bilo onih koji bi emocionalno identificirati i dešifrirali presušena korita njenih pruženih ruku za pravednošću, niti, smatrala sam, dovoljno užarenog srca za Božje smilovanje;
nije bilo onih koji bi milosrđe nadnijeli nad njeno patničko lice, onō na kojemu je još samo prepoznatljiva bila prestrašenost, izgubljenost, zgroženost, nečujna glazba najstrašnijeg ljudskog progonitelja – samoće. Koja je pred njom stajala kao zadnji, nezasluženi bič golgotske gorčine proživljenog života.
Nekada je znala ispravljati one koji su izbjegavali pravim imenom nazvati trajanje na ovom svijetu – dolinom suza. Zaboravila sam na čemu je temeljeno njeno shvaćanje …
Sada tek tiho progovaram začuđena pred vedrinom njena lica i pred činjenicom moga nerazumijevanja života:
i ne pitam zašto čelom je uz prozor uvijek kad se vraćam, zašto ne može
skriti iskru što smiješkom oko njenih usana zatitra kad ugleda me i kad
se nađe u mom oku zabrinutom zbog njene izgubljene radosti i unakažene
egzistencije
ali se pitam kako to da više ne proklinje samoću i zašto je njeno nebo
puno zvijezda iz kojih pije nasmijane kapi rose… i prvi put mi govori
o gradovima što na mojim pragovima urlaju
dok čelom je uz prozor nema više suza što kapale su neutješno, presahle
su dok je nestajala moja zbrka svijeta, dok su blijedile slike prokletstva bojā
moje životne staze
u čudu sam pred zagonetkom života i kažem: dobro je dok zagrljena tišinom
mir zemaljski suprotstavlja mojim gradskim sumpornim kišama koje zalud
bistrim sumornim svjetlom olovnih zorâ – jedinim mogućim putem
na raskrižjima svijeta
ona ne skriva više svoju malu pogrbljenu sjenku ispod naših hrastova i lovorika
jer tu je, kaže, na svakom koraku
čovjek čovjeku čovjek
neogrnut filozofijom prema kojoj se treba prebrojavati jedan po jedan
vrednovati po brzini i skrušenosti uvlačenja u guzicu, po klanjanju nadčovjeku
koji ti određuje vrijednost prema političkoj opredjeljenosti, po svjetonazoru, po
broju odlazaka u bogomolju, po dužini aplauza mudrosti političke stranke koja
će te odvesti u sretnu budućnost…
i po drugim ispraznostima ljudskim
stojim u čudu pred zagonetkom života i kažem: dobro je