piše: Mirela Bajlović Marasović
Vrijeme mi leti, sve brže…nezaustavno, povratka nema, odlučila sam …odlučili smo.
Idemo.
Što nosim? Što ostavljam? Tako već dva dana razvrstavam knjige…
Ništa još razvrstala nisam …sve su jednako drage, jednako bitne, uz svaku knjigu neko sjećanje …
Neke sam dobila …većinu kupila…svakim lijepim osjećajem, uspjehom bih se nagradila knjigom …Nakupilo ih se …
Ma vratit ću se po njih, mogu se vratiti …nije to kao kod mojih …otišli i nema vraćanja. …Pa mi zatim umom prošeta i naš Emil: –E jebale te knjige! Naložiš lijepo vatru, a dobre knjige dobro gore.
I tako u glavi i dalje razgovaram s ljudima kojih nema u mom dnevnom boravku. Nađem svog Selimovića na polici…Magla i mjesečina …on ide sa mnom …malo prašnjav …dobro, puno prašnjav …krepala mi zadnja čistačica prije nego li je pobrisala prašinu …otvorim nasumice …
“…opasno je kad se čovjek nađe sam, okružen tišinom tuđeg neprisustva, više je strahova i čudnih razgovora sa sobom.“
Da, strah nije dobar …neutemeljen je, koči i oduzima snagu, skreće pozornost s onog bitnog…
Bit će nam dobro, bit će nam lijepo …bit će nam bolje …i sve mi nešto prolazi bez nekih prevelikih emocija, nema ih …
Ravnodušnost je ispunila prostor za tugu, radost, melankoliju i nostalgiju …ravnodušnost je ta koja me tjera da jednostavno i mirno mogu izgovoriti …selimo se u četvrtak …
Do sad i nisam puno razglabala o tome na glas …samo što mi je tijelo umorno, natečene su mi angine, nekako sam boležljiva sva, jadna, hladnjikavo mi je kao …Onaj strah, onaj strah od maloprije je kriv za to i ona ravnodušnost isto …gnjev i inat me isto napustili, ostala sam samo ja, moje glasne misli i ovo moje bolno tijelo …svi oni ne surađuju s mojom voljom, ne surađuju s mojim srcem …
Pomoglo bi da se isplačem, onako isplačem i oprostim od sviju i svega …ali suza nema, niti mi se izlazi iz kuće, samo bi htjela da što prije krenemo, da se konačno opustim, udahnem, smjestim …da mi se misli smire, da ne razmišljam paralelno u dva različita smjera …umara to, daje pono prostora za strah …čujem samu sebe …Jesam, donijela sam dobru odluku. Odluka je bila ispravna. Cure kreću za 15 dana u vrtić …bit će im dobro …
I kao u magli mi prolaze dani, kao da spavam široko otvorenih očiju.
Prije par dana sam otkrila i čar vakuum vreća za robu…dosad sam ih isto koristila, za ljetnu i zimsku robu…ali ovaj put su nekako drugačije…kao opsesivna se uhvatim u čuđenju kako onaj usisavač isisa sav onaj zrak iz velike gomile robe…spljošti je, splasne, isuši i isisa…bude smežurana, uđe u sebe, otvrdne, kao da je uspavana…
Ipri tom se pitam, tko i kada je mene spakirao u tu vraću, upalio usisavač i počeo saugati …svu onu tugu – jer napuštam sve ovo tu …svu radost – jer me tamo tako puno toga čeka …svu melankoliju i nostalgiju – jer će mi ovo ovdje sve faliti …sva razočarenja – jer se ovdje nisam mogla ostvariti …svu ljutnju – jer sam nekako primorana bila otići …otvrdnula sam i ja…
Jučer i prekjučer je puno ljudi prošlo kroz ovaj moj stan …svi došli, očekivali kutije za preseljenje, vreće i kartone …kaos …A kod mene nikakav drugačiji kaos, nego onaj uobičajeni koji i inače vlada ovim stanom, jer eto moje cure razvijaju sinapse …pa onda kreativni nered nije na odmet …upravo u mislima potiskujem sliku izraza lica svoje mame, kad nas uhvati u „kreativnoj fazi“ …
Još nemam kutija za preseljenje, nemam potrebe za njima …mogu se uvijek vratiti, zar ne? Mislim, vratit ću se …dovoljne su moje vakuum vreće …one sve umanje, one sve ublaže …
I zanimljivo je, što su se svi došli pozdraviti …ali s nikim se nisam pozdravila …svi su iz ovog mog stana izašli kao da će sutra opet doći …Može li ignoriranje stvarnosti u tolikoj mjeri biti zdravo? .
U četvrtak se selim …odlazim …
U četvrtak …idem …
Čekaju me vakuum vreće …one su super …one me umiruju …one sve umanje …