Joso Špionjak: -Želim vam saopćiti radosnu vijest: Dobili smo prvo unuče.
(Najbolja vijest, recimo od rođenja moje kćerke, nove, sretne majke, prije 26 godina.)
Došao je Raphael!
Otkako sam otišao,
iz rodnoga svoga kraja,
nije stigla vijest bolja –
puna vedrog sadržaja.
Treba svatko ovo znati,
da postoji mudrost sveta:
Bez djece bi život bio,
ko livada bez cvijeta.
Otvara se čista knjiga,
mjesec Rujan, dan deseti,
isčeznuo oblak briga –
to je prvo čeg se sjetih.
Povija se rodna grana,
nadošlo je ono vrijeme,
da podari plod zreli –
predivno, slatko breme.
Što je čulo uho moje?
Da l’ je možda bio san?
Gledam svijet oko sebe –
nemoguće, još je dan.
Šećer, med, topla zraka,
premala je riječ svaka,
da opišem što je sreća,
očigledno treba veća.
Pročulo se za unuka –
pristižu nam lijepe želje.
Sa zahvalom piše ruka –
živio nam Raphaele!