Joso Špionjak
Dok nemirni vjetar kida lišće žuto,
začuđenih ptica redaju se jata,
jedan čovjek, samac, tiho hodi putom,
pažljivim pogledom cijeli prizor hvata.
Što da ga utješi u vremenu tom,
gdje površnost prazna uvrijedljivo vreba,
gle, vlasništva pečat tuče kao grom,
sve je manje mjesta božanstvu sa neba.
Još vrijeme škrto davne snove šljepa,
sa pošiljkom svojom stidljivo se skriva,
na jeziku stranom bojažljivo tepa:
Ima l‘ primaoca barem negdje živa?
Kuće mahom prazne, nema ljudi više.
Tko još pamti suze? Tko još pamti krv?
Čovjek posta brojka što se lako briše,
a, drvo života grize proklet crv.
Noćas snovi nisu pružali mu ruku,
popucala su okna slika iz mladosti,
sve je letjelo u nekom velikom luku,
tražeći uzalud mrvice ljudske radosti.
Gase li se želje ako je kosa sijeda?
Mijenjaju li se stvari ako oslabi vid?
Ne, duh je neuništiv, on naprijed gleda –
želi da nestane crne mržnje zid.
Neprimjetno stiže na kraj svoga sela.
Zamišljen stajaše poprilično dugo.
Da l‘ misao teška umrije kao pčela –
Ili se desilo nešto sasvim drugo?