Iz naše arhive
Dubravka Borić
Mojȁ meštrȍvica je
ȕvik imãla
našmînkono jũsta.
I trâjnu.
Nosȉla je veštît
na kȍcke
vȅle, crvȅne.
I buôršu, lakĩronu, sjâjnu.
Līpȁ je bĩla,
ma nisôn je volȉla
kad bi u rãzred
pãlicu donĩla.
Manje poznate riječi:
meštrȍvica = učiteljica
jũsta = usne,usta
trâjna = trajna ondulacija
veštît = odijelo
vȅlo, -e = velika, -e
buôrša = torba, -ica
līpȁ = lijepa
nisôn = nisam
pãlica = šiba, šipka, prut
Ovih dana umrla je moja prva učiteljica –
Palmina Orlandini.
Lijepa, pametna i dobra prijateljica djeci.
S njom i rodicom (prof.hrvatskog) Jasnom
često sam igrala “Čovječe, ne ljuti se!”
“Draga Učiteljice, nek Vam je laka zemlja!”
Dubravka
Kada bih se stotinu puta nanovo rodila, uvijek bih bila po zanimanju u č i t e lj i c a.
Rad sa djecom, rad za djecu: u osn.šk.i van škole,
u dječjem vrtiću i van dječjeg vrtića…
Kada sam otišla u “penziju”, mala djeca su pitala kada ću se ja vratiti njima “iz te penzije”.
Draga moja, danas učiteljice najčešće nisu našminkane. Uredne i dotjerane uglavnom jesu. Takve i moraju biti. Danas učiteljice ne nose šibe, ne vuku djecu za uha, ne dijele packe…Vole svoju drugu djecu i nastoje, kroz toleranciju i uvažavanje svakog pojedinca, pružiti im sadržaje koji će ih osposobljavati za budući život. Lijepo je ( i vrlo zahtjevno biti učiteljica) i kada bih ponovno mogla birati, opet bih bila – učiteljica. Usprkos svemu!