Iz naše arhive
Dubravka Borić
Mojȁ meštrȍvica je
ȕvik imãla
našmînkono jũsta.
I trâjnu.
Nosȉla je veštît
na kȍcke
vȅle, crvȅne.
I buôršu, lakĩronu, sjâjnu.
Līpȁ je bĩla,
ma nisôn je volȉla
kad bi u rãzred
pãlicu donĩla.
Manje poznate riječi:
meštrȍvica = učiteljica
jũsta = usne,usta
trâjna = trajna ondulacija
veštît = odijelo
vȅlo, -e = velika, -e
buôrša = torba, -ica
līpȁ = lijepa
nisôn = nisam
pãlica = šiba, šipka, prut
Ovih dana umrla je moja prva učiteljica –
Palmina Orlandini.
Lijepa, pametna i dobra prijateljica djeci.
S njom i rodicom (prof.hrvatskog) Jasnom
često sam igrala “Čovječe, ne ljuti se!”
“Draga Učiteljice, nek Vam je laka zemlja!”
Dubravka
Hvala na lipim recima koje ste posvetili mojoj najvoljenijoj, najboljoj NONI na cilome svitu.
Kada bih se stotinu puta nanovo rodila, uvijek bih bila po zanimanju u č i t e lj i c a.
Rad sa djecom, rad za djecu: u osn.šk.i van škole,
u dječjem vrtiću i van dječjeg vrtića…
Kada sam otišla u “penziju”, mala djeca su pitala kada ću se ja vratiti njima “iz te penzije”.
Draga moja, danas učiteljice najčešće nisu našminkane. Uredne i dotjerane uglavnom jesu. Takve i moraju biti. Danas učiteljice ne nose šibe, ne vuku djecu za uha, ne dijele packe…Vole svoju drugu djecu i nastoje, kroz toleranciju i uvažavanje svakog pojedinca, pružiti im sadržaje koji će ih osposobljavati za budući život. Lijepo je ( i vrlo zahtjevno biti učiteljica) i kada bih ponovno mogla birati, opet bih bila – učiteljica. Usprkos svemu!