A što reći prijatelju
Tekst: Marko Sladić Črčkarije
Kada u našoj zemlji čujete pojam hostel, prvo što vam na pamet padne, zasigurno su izgubljeni turisti, koji u njima noće, ili pak studenti-backpackeri koji su tamo stigli na praznike. Da, to je idealna slika modernog turizma kod nas, no u nekim bogatijim zemljama poput Velike Britanije, situacija nije nimalo slična.
Umjesto u službi turizma te privremenog boravka veselim studošima, ljudima nesretnih sudbina iz cijelog svijeta, jeftini hosteli u tim zemljama, postali su trajni domovi.
Neke, od onih koji tamo borave, porazila je kriza pa su iz svojih osiromašenih državica krenuli u potragu za poslom u obećanijoj zemlji dok su drugi tamo zbog toga što im mjesečna plaća nije dovoljna za kupnju ili najam stana, a oni treći!?
S trećima sam popričao osobno i mogu vam reći kako su njihove priče jako tužne.
Bok Andy! Bok Braham!
Andy, reci mi nešto o sebi i o tome zašto si se doselio u ovaj hostel?
–Imam 45 godina, Britanac sam. Imam dvoje djece i bavim se preprodajom starina. Ovdje sam zato jer sam se posvađao sa svojom ženom. Ona me zatim izbacila iz kuće uz ultimatum kako se moram promijeniti ili će tako ostati zauvijek.
Što ti se dogodilo i koliko dugo si ovdje?
-A što reći prijatelju!? Cijeli život radim gluposti, a zadnje što sam priredio svojoj ženi, bilo je prekomjereno partijanje i cuganje zbog čega sam završio i na sudu. U hostelu sam dva mjeseca, a čini se kako ću produžiti boravak sve do početka nove godine.
Spomenuo si kako ideš na grupne terapije.
-Tako je! Skupljamo se u obližnjoj crkvi te, otvorenim razgovorima, pomažemo jedni drugima.
Čime se baviš ovdje i kakvo je danas stanje s tvojim poslom preprodaje starina?
–Ovdje ne radim ništa drugo osim toga što odlazim na terapije. Ponekad se zabavim uz internet i televiziju. Kako sam osuđen na uvjetnu kaznu i društveni rad, uskoro ću se početi baviti pomaganjem drugima. Moja žena sada vodi posao sama, a ja sam ovdje, doslovno, gol i bos.
Hostel?
-OK je, ima nas iz cijelog svijeta, iz Italije, Španjolske, Poljske itd. Relativno je uredno, ima tople vode, a ni doručak nije loš s obzirom na cijenu od 9 funti u koju je uključeno i noćenje. Jedino što mi smeta, nepodnošljiv je smrad u sobi u kojoj spava nas 10-ak.
A ti, Braham?
-Ja sam ovdje već nekoliko godina. U dvokrevetnoj sobi, stanujem sa svojim partnerom i, baš kao i Andy, ne mogu se požaliti, unatoč tome što se često posvađam s osobljem hostela.
Otkud si? Zašto si se ti doselio u hostel?
-Dolazim iz Leedsa, a u blizini hostela imam vlastiti stan. Odlučio sam ga iznajmiti jer su troškovi života u Velikoj Britaniji, naročito ovdje u južnom dijelu, jako visoki. Jednom rječju, novcima od stana plaćam boravak u hostelu, a još mi ostane i za ostale životne troškove.
Vidim kako si često ovdje s nekim starijim čovjekom. Je li ti on prijatelj?
-To je moj očuh koji ima problema s alkoholom pa mi često dođe polupijan. Brinem se o njemu koliko mogu. Po struci sam socijalni radnik, specijaliziran baš za osobe kao što je on, a najgore od svega je to što mu, unatoč svojoj specijalizaciji, ne mogu pomoći.
Ovdje sam upoznao i Davida. Tko je on?
-Ne znam što je po struci, ali radi kao vrtlar ili nešto slično tome. Nema nikoga od obitelji, a do prije nekoliko mjeseci, spavao je u kombiju koji mu je bio jedina imovina. Nažalost, tog je kombija iz nekog razloga izgubio. Trenutno je u fazi razmišljanja kupiti li novi kombi kako bi proširio vlastiti posao ili pak preseliti na Novi Zeland gdje bi započeo potpuno novi život.
|
|